VJEŽBANJE ŽIVOTA

Osnovnu školu polazio je u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Rijeci kao urednik, voditelj Centra za kulturu i dramaturg narodnog kazališta "Ivan Zajc", zatim kao urednik dramskog programa HTV u Zagrebu. Od 1989. do 1995. g. je predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Njegova djela: Romani: Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.)
Pripovijetke: Partite za prozu (1966.), Labilni položaj (1969.), Lavlja usta (1978.), Izabrane pripovijetke (1990.)
Drame: Reformatori (1967.), Admiral Kristof Kolumbo (1968.), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969.), Meštar (1970.), Kralj je pospan (1971.), Magnificat (1978.)
Eseji: Odora Talije (1963.), Apeninski eseji (1969.), Štavljenje štiva (1977.), Kazalištarije (1987.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Koncert za pero i život (1997.)
Prijevodi s talijanskog jezika (izbor): Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964.), Između krasa i talasa (1966.), Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968.), Alberto Moravia: Raj (1971.), Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973.), Vincenzo Cardarelli: Pjesme (1974.), Sandro Penna: Četiri stotine stihova (1977.), Carlo Goldoni: Lepeza (1978.), Piero Chaira: Biskupova soba (1978.), Posljednji dio puta, I-II (Talijanska pripovijetka 1945. – 1980.), Scipio Slataper: Moj kras (1985.), Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997.)

Romani Nedjeljka Fabria: U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa (1989.) Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateći egzistencijske drame pojedinca i kolektiva. Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne građe, historijskih zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti učinci. Pojedinačne egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost poviješću koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje. Karakteristični pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni. U Fabrijevoj umjetničkoj viziji čovjek je potrošni materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. Veliku pozornost autor posvećuje stilu i jeziku, koristi se postupcima posuđenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti), a česti su i tipično postmodernistički efekti (samosvjesna naracija, poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova...) U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994.) umjetnički je odgovorio na neposredan izazov - problem domovinskog rata.

Mjesto radnje:
Rijeka

Vrijeme radnje:
1800. - 1956. g.

Tema:
Talijansko-hrvatski odnosi na jadranskoj obali u dugom vremenskom razdoblju.

Analiza djela:
Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800. g.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva, samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom.

Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: "U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina". Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: "Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu – i zakinuo svoje saveznike hrvate. – Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč – i zakida svoje saveznike hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' – rekao je Jožić."

Fabrijev pripovjedač, kao i u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3. IX. 1848. g., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9. VIII. 1849 g. i drugi. Drugi način unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: "Mi hoćemo aneksiju Italiji..." U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest. Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".

"Uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koja neposječenom."

Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice, napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.

(source: lektire.us)