Jack London rođen je 1876. g. u San Franciscu. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u rusko-japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr. U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.
Mjesto radnje:
Santa Clara, Aljaska
Vrijeme radnje:
1897. - 1898. god.
Tema:
Život pasa u zaprezi na Aljasci
Pouka:
U životu treba biti uporan i hrabar. Treba pružiti pomoć svim svojim bližnjima a pogotovo svojoj obitelji.
Kratki sadržaj:
U velikoj kući u dolini Santa Clare živio je pas Buck. Bila je to veličanstvena životinja. Živio je ugodnim životom. Prijevarom jednog sluge Buck je prodan nekom nepoznatom čovjeku. Neznanac ga je ukrcao u vlak te ga odveo daleko od njegova doma. Bucka su ponovno prodali. Njegov novi vlasnik bio je vladin službenik koji je prevozio poštu između udaljenih mjesta Aljaske. Tamo je Buck susreo snijeg i vrlo niske temperature. Vukao je saonice sa ostalim psima, prevozeći poštu. Budući da je bio hrabar uspio je izboriti mjesto na čelu zaprege. Opet je promijenio gospodare. Novi gospodari nisu bili upoznati sa tjeranjem zaprege sa saonicama. Mučili su izmučene pse. Kod Johnove kolibe zaprega se zaustavila. Buck je bio iznemogao. Zaprega je krenula dalje, ali su se utopili u jezeru. Buck je ostao živjeti s Johnom. Čuvao ga je, pazio i njegovao, a pas mu je uzvraćao ljubav. Jednom mu je zgodom spasio život. Zahvaljujuci Bucku John je na okladi zaradio tisuću dolara. John i njegovi prijatelji kupili su tim novcem pribor za kopanje zlata. Krenuli su u divljinu u potragu za zlatom. Pronašli su zlato, a za to vrijeme su se psi odmarali. Buck je na tom mjestu osjetio zov divljine. Nešto ga je vuklo sve dublje i dublje u šumu. Taj osjećaj ga je udaljavao od njegovog najdražeg gospodara Johna. Otišao je u šumu i tamo je upoznao mlađeg vuka. U njemu se propudio nagon za lovom, te je ulovio losa. Dok je bio u šumi logor su napali indijanci te ubili Johna. Kad se Buck vratio i vidio što se desilo napao je indijance, a ovi su se razbježali od straha. Buck je bio tužan i sam. Na jezero je stigao čopor vukova, a Buck im se je pridružio. Vratio se prirodi i bio je potpuno slobodan. No ipak, prepričavala se legenda u kojoj su lovci viđali velikog psa - vuka kako sjedi uz kolibu na jezeru i tuguje za svojim gospodarom, a potom se ponovo vraća u šumu.
Analiza likova:
Pas Buck Veliki i snažan pas. Imao je bogatu gustu dlaku, bijelu njušku, široka prsa i prodorne oči. Bio je to veličanstven i hrabar pas, potomak vuka. Spasio je život svom gospodaru. Podnosio je velike hladnoće i vukao teške zaprege. Na Aljasci je osjetio zov koji ga je vukao u divljinu među njegove pretke.
John Thorton Kopač zlata. Spasio je Bucka i zavolio ga. Pomagao mu je i njegovao ga za vrijeme njegove bolesti. On je visok, smeđokos čovjek. Zahvaljujući Bucku u okladi je zaradio novce s kojim je kupio opremu za kopanje zlata. Pronašao ga je, ali je nesretno stradao sa svojim prijateljima.
Sunday, December 4, 2011
ZLATAREVO ZLATO
August Šeona najsvestraniji i najplodniji je hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1838. godine, u malograđanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera. Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima (“Zagrebulje”). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa je svakako i među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme, zahvaljujući sugestivnosti i tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice - (“Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Prokleta klijet”, i dr.) - lirsko-epske pjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.
Kratki sadržaj:
Tema Zlatareva zlata je povijesni sukob medvedgradskog velmože Stjepka Gregorijanca i grada Zagreba. U središtu tog sukoba nalazi se ljubav Gregorijančeva sina Pavla i Dore, kćeri gričkog zlatara Petra Krupića. Jedan od najvažnijih i meni najdražih likova je Jerko. Najprije je nijemi mladić koji guta svoju bol i gradsko "spadalo", a poslije Pavlov brat i pomagač. Također je i Pavao razdvojen u dvije situacije, kao hrvatski kapetan, sin najljućeg neprijatelja zagrepčana, živ i vjetrovit junak, a na drugoj strani romantičan i nježan mladić, zaljubljen "do ušiju". Od dobrih likova tu su još: Petar Krupić, zlatar i Dorin otac, brižan i zaštitan otac, sama Dora, skromna, poslušna i vrlo inteligentna, Magda, pobožna, malo brbljava, ali poštena starica koja je zlataru Krupiću pomogla odgojiti Doru.
Radnja romana se zbiva u Zagrebu u drugoj polovici XVI. stoljeća. Roman počinje pričom o mržnji gospodara Medvedgrada, Susedgrada, Kaptola i Zagrepčana koja se tijekom radnje sve više oblikuje u sukob građana Zagreba i Stjepka Gregorijanca, medvedgradskog feudalca. Borba građana predvođenih mudrim gričkim zlatarom Petrom Krupićem i medvedgradskog silnika gubi svoj elementarni historijski, ekonomski i društveni značaj u trenutku kada se posve nenadano javlja ljubav između gričke ljepotice Dore Krupićeve i Stjepkova sina Pavla. Stjepko Gregorijanec sinovljevu ljubav doživljava kao nedostojan i nepromišljen izbor, pa sinu nudi lijepu, ali do srži pokvarenu Klaru Gruberovu, gospodaricu Samobora. Pavle prezire i odbaci Klaru koja se odlučuje osvetiti pomoću gradskog brijača Grge Čokolina. On ima svoj motiv za osvetu: proseći ruku lijepe zlatarove jedinice bio je odbijen bez premišljanja. U zavjeru protiv nedužnih zaljubljenika uključuje se i sam Stjepko Gregorijanec. On planira Dorinu otmicu. Pojavljuje se tajanstveni nijemi svećenik Jerko koji pomaže Pavlu da spasi Doru. Otkriva se da je to Pavlov polubrat čija je majka nesretna žrtva iz mračne prošlosti Stjepka Gregorijanca. Ipak, ne uspijevaju sačuvati Doru. Napivši se otrovane vode iz ruke u vojnika prerušenog Grge Čokolina, ona umire. Pavle se nad mrtvom Dorom zaklinje na vječitu samoću. Stjepko Gregorijanec umire ispunjen kajanjem. Grga Čokolin svršava svoj život kukavički i mizerno, baš onako kako ga je i proživio. Pavle odlazi u borbe s turcima, uludo ulaže svoj život i pogiba kao slavan junak. Njegovom smrću gasne loza gospodara Medvedgrada.
Kratki sadržaj:
Tema Zlatareva zlata je povijesni sukob medvedgradskog velmože Stjepka Gregorijanca i grada Zagreba. U središtu tog sukoba nalazi se ljubav Gregorijančeva sina Pavla i Dore, kćeri gričkog zlatara Petra Krupića. Jedan od najvažnijih i meni najdražih likova je Jerko. Najprije je nijemi mladić koji guta svoju bol i gradsko "spadalo", a poslije Pavlov brat i pomagač. Također je i Pavao razdvojen u dvije situacije, kao hrvatski kapetan, sin najljućeg neprijatelja zagrepčana, živ i vjetrovit junak, a na drugoj strani romantičan i nježan mladić, zaljubljen "do ušiju". Od dobrih likova tu su još: Petar Krupić, zlatar i Dorin otac, brižan i zaštitan otac, sama Dora, skromna, poslušna i vrlo inteligentna, Magda, pobožna, malo brbljava, ali poštena starica koja je zlataru Krupiću pomogla odgojiti Doru.
Radnja romana se zbiva u Zagrebu u drugoj polovici XVI. stoljeća. Roman počinje pričom o mržnji gospodara Medvedgrada, Susedgrada, Kaptola i Zagrepčana koja se tijekom radnje sve više oblikuje u sukob građana Zagreba i Stjepka Gregorijanca, medvedgradskog feudalca. Borba građana predvođenih mudrim gričkim zlatarom Petrom Krupićem i medvedgradskog silnika gubi svoj elementarni historijski, ekonomski i društveni značaj u trenutku kada se posve nenadano javlja ljubav između gričke ljepotice Dore Krupićeve i Stjepkova sina Pavla. Stjepko Gregorijanec sinovljevu ljubav doživljava kao nedostojan i nepromišljen izbor, pa sinu nudi lijepu, ali do srži pokvarenu Klaru Gruberovu, gospodaricu Samobora. Pavle prezire i odbaci Klaru koja se odlučuje osvetiti pomoću gradskog brijača Grge Čokolina. On ima svoj motiv za osvetu: proseći ruku lijepe zlatarove jedinice bio je odbijen bez premišljanja. U zavjeru protiv nedužnih zaljubljenika uključuje se i sam Stjepko Gregorijanec. On planira Dorinu otmicu. Pojavljuje se tajanstveni nijemi svećenik Jerko koji pomaže Pavlu da spasi Doru. Otkriva se da je to Pavlov polubrat čija je majka nesretna žrtva iz mračne prošlosti Stjepka Gregorijanca. Ipak, ne uspijevaju sačuvati Doru. Napivši se otrovane vode iz ruke u vojnika prerušenog Grge Čokolina, ona umire. Pavle se nad mrtvom Dorom zaklinje na vječitu samoću. Stjepko Gregorijanec umire ispunjen kajanjem. Grga Čokolin svršava svoj život kukavički i mizerno, baš onako kako ga je i proživio. Pavle odlazi u borbe s turcima, uludo ulaže svoj život i pogiba kao slavan junak. Njegovom smrću gasne loza gospodara Medvedgrada.
ŽIVOTINJSKA FARMA
Bilješke o piscu:
George Orwell rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god.
Vrsta djela:
Roman, basna
Mjesto radnje:
Životinjska farma
Vrijeme radnje:
Neodređeno
Tema:
Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku
Kratki sadržaj:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što će druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.
Analiza likova:
Major Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske» "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda."
Boxer Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen. "Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage."
Clover Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati… "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost."
Benjamin On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome. "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi." Mollie U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica. Njena želja ili možda čak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi. "U posljednjem trenutku, nećkajući se i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce."
Napoleon On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on osobno." "Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."
Snowball Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran. "Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost."
Squealer Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak. "Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo."
Dojam o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje čovjek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u ovoj knjizi. Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovjek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja, kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja. Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime i svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.
George Orwell rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god.
Vrsta djela:
Roman, basna
Mjesto radnje:
Životinjska farma
Vrijeme radnje:
Neodređeno
Tema:
Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku
Kratki sadržaj:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što će druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.
Analiza likova:
Major Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske» "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda."
Boxer Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen. "Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage."
Clover Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati… "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost."
Benjamin On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome. "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi." Mollie U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica. Njena želja ili možda čak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi. "U posljednjem trenutku, nećkajući se i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce."
Napoleon On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on osobno." "Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."
Snowball Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran. "Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost."
Squealer Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak. "Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo."
Dojam o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje čovjek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u ovoj knjizi. Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovjek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja, kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja. Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime i svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.
ZAGONETNO PISMO
Zlatko Krilić je rođen 1955. godine u Osijeku. Djetinjstvo je proveo u Čepinu, a danas živi i radi u Zagrebu. Za djecu i omladinu objavio je više knjiga, a među značajnijim su: "Prvi sudar", "Čudnovata istina", "Početak plovidbe" i "Veliki zavodnik", a od knjiga za odrasle važno je napomenuti "Živi pijesak". Za svoje literarno stvaralaštvo dobio je više priznanja i nagrada od kojih valja spomenuti nagrade: "Ivana Brlić Mažuranić", "Grigor Vitez" i "Sedam sekretara SKOJ-a". Ističe se i pisanjem kazališnih igrokaza: "Uskočka kapa", "Jaje", "Gozba u ponoć" i dr. Dosta piše za radio i televiziju, kao i scenarije za crtane filmove.
Mjesto radnje:
Grad Zagreb
Vrijeme radnje:
Jesen
Tema:
Pljačka stana u kojem je dijete samo, a pljačkaši se služe podlom prijevarom u svojoj nakani da na lak način dođu do plijena.
Pouka:
Čovjek u životu ne smije biti lakovjeran i u svakoj situaciji mora biti oprezan. Mora biti pošten i odan prijatelj, te spreman pomoći u svakoj situaciji.
Kratki sadržaj:
Kištra je sam doma i otvara vrata nepoznatim ljudima. Ovi se predstavljaju kao specijalna policija, no kasnije se uspostavlja se da se zapravo radi o razbojnicima. Odnijeli su iz stana sve vrijedne stvari i odvezli se kombijem RTV servisa. Policija bezuspiješno traga za razbojnicima, a Kištra od kukavnog izdajice, koji je nogometnu ekipu svog razreda ostavio na cjedilu, postaje idol cijele škole. Njegovi dobri prijatelji bezuspješno su ga naime pozivali na važnu utakmicu, i ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazi proglasiše ga kukavicom i izdajicom. Jedino je zaljubljena Marina vjerovala u njega. Kištra često odlazi na policiju kako bi pomogao istrazi, a istovremeno priznaje Marini da je zaljubljen u nju i počinje njihova veza. Razgovarajući o razbojništvu u Kištrinu stanu došli su do spoznaje da je u cijelu pljačkašku akciju umiješan i poštar. Odnose između Marine i Kištre poremetila je Lili, lijepa djevojka iz njihove škole koja je pošto poto htjela hodati sa Kištrom. U trenutku kad je istragom razočarani inspektor Vidović shvatio da je nakon niza istovjetnih pljački ponovo ostao bez ikakvih dokaza Marina je primila preporučeno pismo. Otvorila ga je i shvatila da se nalazi u velikom problemu. Odmah je nazvala Kištru moleći ga za pomoć. Razljućeni Kištra ljutito je spustio slušalicu ne vjerujući joj, a prerušeni razbojnici dolaze u Marinin stan. Ona ih je odmah prepoznala, no nije uspjela spriječiti pljačku. Pljačkaši odlaze sa plijenom ali ne daleko. Kod kombija ih je čekala policija i inspektor Vidović. Iako ljut na Marinu Kištra joj je ipak povjerovao i odmah obavijestio policiju. Dok su policajci hapsili lopove Kištra je jurio u Marinin stan. Našao ju je vezanu i brzo je oslobodio. Kištra je bio junak dana i on i Marina započinju ponovo svoju vezu.
Analiza likova:
Krešimir Kovačićek zvani Kištra glavni je lik romana. Sasvim je prosječan dječak, ni po čemu bolji ni lošiji od drugih. Pomalo naivan i lakovjeran, no istovremeno odan i hrabar. U određenoj situaciji pomalo hvalisav, ali ne i zlonamjeran. Zaljubljen je u Marinu no teško skuplja hrabrost da joj to i kaže. Iako ljut i povrijeđen pomaže Marini u njenom najgorem trenutku i ujedno pomaže policiji u hvatanju razbojnika.
Marina je djevojčica koja ide u istu školu kao i Kištra, a stanuje u susjedstvu. Zaljubljena je u njega i nikad mu ne okreće leđa, pa čak ni u situaciji kad je i njegov najbolji prijatelj Traka posumnjao u njega. Pomalo je ljubomorna. U najtežoj situaciji najprije traži njegovu pomoć i zaštitu. Pored navedenih likova tu su još Kištrini prijatelji Traka, Silos i Anđelak, prijateljica Višnja koju svi zovu Trešnja, brkati i bradati prevaranti, inspektor Vidović i njemu podređeni inspektor Mile, poštar Tuna i Kištrina mama.
Mjesto radnje:
Grad Zagreb
Vrijeme radnje:
Jesen
Tema:
Pljačka stana u kojem je dijete samo, a pljačkaši se služe podlom prijevarom u svojoj nakani da na lak način dođu do plijena.
Pouka:
Čovjek u životu ne smije biti lakovjeran i u svakoj situaciji mora biti oprezan. Mora biti pošten i odan prijatelj, te spreman pomoći u svakoj situaciji.
Kratki sadržaj:
Kištra je sam doma i otvara vrata nepoznatim ljudima. Ovi se predstavljaju kao specijalna policija, no kasnije se uspostavlja se da se zapravo radi o razbojnicima. Odnijeli su iz stana sve vrijedne stvari i odvezli se kombijem RTV servisa. Policija bezuspiješno traga za razbojnicima, a Kištra od kukavnog izdajice, koji je nogometnu ekipu svog razreda ostavio na cjedilu, postaje idol cijele škole. Njegovi dobri prijatelji bezuspješno su ga naime pozivali na važnu utakmicu, i ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazi proglasiše ga kukavicom i izdajicom. Jedino je zaljubljena Marina vjerovala u njega. Kištra često odlazi na policiju kako bi pomogao istrazi, a istovremeno priznaje Marini da je zaljubljen u nju i počinje njihova veza. Razgovarajući o razbojništvu u Kištrinu stanu došli su do spoznaje da je u cijelu pljačkašku akciju umiješan i poštar. Odnose između Marine i Kištre poremetila je Lili, lijepa djevojka iz njihove škole koja je pošto poto htjela hodati sa Kištrom. U trenutku kad je istragom razočarani inspektor Vidović shvatio da je nakon niza istovjetnih pljački ponovo ostao bez ikakvih dokaza Marina je primila preporučeno pismo. Otvorila ga je i shvatila da se nalazi u velikom problemu. Odmah je nazvala Kištru moleći ga za pomoć. Razljućeni Kištra ljutito je spustio slušalicu ne vjerujući joj, a prerušeni razbojnici dolaze u Marinin stan. Ona ih je odmah prepoznala, no nije uspjela spriječiti pljačku. Pljačkaši odlaze sa plijenom ali ne daleko. Kod kombija ih je čekala policija i inspektor Vidović. Iako ljut na Marinu Kištra joj je ipak povjerovao i odmah obavijestio policiju. Dok su policajci hapsili lopove Kištra je jurio u Marinin stan. Našao ju je vezanu i brzo je oslobodio. Kištra je bio junak dana i on i Marina započinju ponovo svoju vezu.
Analiza likova:
Krešimir Kovačićek zvani Kištra glavni je lik romana. Sasvim je prosječan dječak, ni po čemu bolji ni lošiji od drugih. Pomalo naivan i lakovjeran, no istovremeno odan i hrabar. U određenoj situaciji pomalo hvalisav, ali ne i zlonamjeran. Zaljubljen je u Marinu no teško skuplja hrabrost da joj to i kaže. Iako ljut i povrijeđen pomaže Marini u njenom najgorem trenutku i ujedno pomaže policiji u hvatanju razbojnika.
Marina je djevojčica koja ide u istu školu kao i Kištra, a stanuje u susjedstvu. Zaljubljena je u njega i nikad mu ne okreće leđa, pa čak ni u situaciji kad je i njegov najbolji prijatelj Traka posumnjao u njega. Pomalo je ljubomorna. U najtežoj situaciji najprije traži njegovu pomoć i zaštitu. Pored navedenih likova tu su još Kištrini prijatelji Traka, Silos i Anđelak, prijateljica Višnja koju svi zovu Trešnja, brkati i bradati prevaranti, inspektor Vidović i njemu podređeni inspektor Mile, poštar Tuna i Kištrina mama.
ZAPISI IZ PODZEMLJA
Bilješke o djelu:
“Zapisi iz podzemlja” samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom “Zapisi iz mrtvog doma” - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novela “Zapisi iz podzemlja” u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.
Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života. Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku, no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.
Gotovo sve to možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika - Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.
No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.
Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:
”Ti si odavde? Nisam. Odakle si? Iz Rige. Njemica? Ruskinja. Jesi li već dugo ovdje? Gdje? U kući.“
Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. ”Tada sam pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio – smijeh je ostao na njegovoj strani.” ili pak “Ta čovjek je glup, fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega”. Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice: ”Bolestan sam čovjek... Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.”, a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih: ”... Stanite! Dopustite da predahnem...”, ”Pa zašto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli”.
Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada “(Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan - namjerno je neću prekrižiti!). Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: ”Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.”
Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i opis interijera: ”U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.”, čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam: ”Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, što se može, treba prihvatiti i retortu!”
Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza: ”a l’homme de la nature et de la verite”.
Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja: 1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima 2. Svaki je čovjek kukavica 3. Čovjek nije savršeno biće 4. Društvo čini čovjeka čovjekom
(soure: lektire.us)
“Zapisi iz podzemlja” samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom “Zapisi iz mrtvog doma” - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novela “Zapisi iz podzemlja” u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.
Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života. Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku, no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.
Gotovo sve to možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika - Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.
No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.
Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:
”Ti si odavde? Nisam. Odakle si? Iz Rige. Njemica? Ruskinja. Jesi li već dugo ovdje? Gdje? U kući.“
Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. ”Tada sam pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio – smijeh je ostao na njegovoj strani.” ili pak “Ta čovjek je glup, fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega”. Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice: ”Bolestan sam čovjek... Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.”, a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih: ”... Stanite! Dopustite da predahnem...”, ”Pa zašto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli”.
Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada “(Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan - namjerno je neću prekrižiti!). Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: ”Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.”
Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i opis interijera: ”U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.”, čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam: ”Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, što se može, treba prihvatiti i retortu!”
Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza: ”a l’homme de la nature et de la verite”.
Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja: 1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima 2. Svaki je čovjek kukavica 3. Čovjek nije savršeno biće 4. Društvo čini čovjeka čovjekom
(soure: lektire.us)
VJEŽBANJE ŽIVOTA
Osnovnu školu polazio je u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Rijeci kao urednik, voditelj Centra za kulturu i dramaturg narodnog kazališta "Ivan Zajc", zatim kao urednik dramskog programa HTV u Zagrebu. Od 1989. do 1995. g. je predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Njegova djela: Romani: Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.)
Pripovijetke: Partite za prozu (1966.), Labilni položaj (1969.), Lavlja usta (1978.), Izabrane pripovijetke (1990.)
Drame: Reformatori (1967.), Admiral Kristof Kolumbo (1968.), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969.), Meštar (1970.), Kralj je pospan (1971.), Magnificat (1978.)
Eseji: Odora Talije (1963.), Apeninski eseji (1969.), Štavljenje štiva (1977.), Kazalištarije (1987.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Koncert za pero i život (1997.)
Prijevodi s talijanskog jezika (izbor): Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964.), Između krasa i talasa (1966.), Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968.), Alberto Moravia: Raj (1971.), Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973.), Vincenzo Cardarelli: Pjesme (1974.), Sandro Penna: Četiri stotine stihova (1977.), Carlo Goldoni: Lepeza (1978.), Piero Chaira: Biskupova soba (1978.), Posljednji dio puta, I-II (Talijanska pripovijetka 1945. – 1980.), Scipio Slataper: Moj kras (1985.), Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997.)
Romani Nedjeljka Fabria: U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa (1989.) Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateći egzistencijske drame pojedinca i kolektiva. Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne građe, historijskih zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti učinci. Pojedinačne egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost poviješću koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje. Karakteristični pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni. U Fabrijevoj umjetničkoj viziji čovjek je potrošni materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. Veliku pozornost autor posvećuje stilu i jeziku, koristi se postupcima posuđenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti), a česti su i tipično postmodernistički efekti (samosvjesna naracija, poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova...) U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994.) umjetnički je odgovorio na neposredan izazov - problem domovinskog rata.
Mjesto radnje:
Rijeka
Vrijeme radnje:
1800. - 1956. g.
Tema:
Talijansko-hrvatski odnosi na jadranskoj obali u dugom vremenskom razdoblju.
Analiza djela:
Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800. g.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva, samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom.
Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: "U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina". Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: "Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu – i zakinuo svoje saveznike hrvate. – Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč – i zakida svoje saveznike hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' – rekao je Jožić."
Fabrijev pripovjedač, kao i u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3. IX. 1848. g., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9. VIII. 1849 g. i drugi. Drugi način unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: "Mi hoćemo aneksiju Italiji..." U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest. Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".
"Uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koja neposječenom."
Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice, napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.
(source: lektire.us)
Njegova djela: Romani: Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.)
Pripovijetke: Partite za prozu (1966.), Labilni položaj (1969.), Lavlja usta (1978.), Izabrane pripovijetke (1990.)
Drame: Reformatori (1967.), Admiral Kristof Kolumbo (1968.), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969.), Meštar (1970.), Kralj je pospan (1971.), Magnificat (1978.)
Eseji: Odora Talije (1963.), Apeninski eseji (1969.), Štavljenje štiva (1977.), Kazalištarije (1987.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Koncert za pero i život (1997.)
Prijevodi s talijanskog jezika (izbor): Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964.), Između krasa i talasa (1966.), Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968.), Alberto Moravia: Raj (1971.), Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973.), Vincenzo Cardarelli: Pjesme (1974.), Sandro Penna: Četiri stotine stihova (1977.), Carlo Goldoni: Lepeza (1978.), Piero Chaira: Biskupova soba (1978.), Posljednji dio puta, I-II (Talijanska pripovijetka 1945. – 1980.), Scipio Slataper: Moj kras (1985.), Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997.)
Romani Nedjeljka Fabria: U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa (1989.) Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateći egzistencijske drame pojedinca i kolektiva. Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne građe, historijskih zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti učinci. Pojedinačne egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost poviješću koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje. Karakteristični pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni. U Fabrijevoj umjetničkoj viziji čovjek je potrošni materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. Veliku pozornost autor posvećuje stilu i jeziku, koristi se postupcima posuđenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti), a česti su i tipično postmodernistički efekti (samosvjesna naracija, poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova...) U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994.) umjetnički je odgovorio na neposredan izazov - problem domovinskog rata.
Mjesto radnje:
Rijeka
Vrijeme radnje:
1800. - 1956. g.
Tema:
Talijansko-hrvatski odnosi na jadranskoj obali u dugom vremenskom razdoblju.
Analiza djela:
Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800. g.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva, samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom.
Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: "U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina". Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: "Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu – i zakinuo svoje saveznike hrvate. – Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč – i zakida svoje saveznike hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' – rekao je Jožić."
Fabrijev pripovjedač, kao i u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3. IX. 1848. g., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9. VIII. 1849 g. i drugi. Drugi način unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: "Mi hoćemo aneksiju Italiji..." U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest. Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".
"Uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koja neposječenom."
Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice, napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.
(source: lektire.us)
U REGISTRATURI
Ante Kovačić je rođen 1854. g. u Celinama kraj Sutle, nedaleko od Marije Gorice. Iako darovit učenik, siromaštvo ga je primoralo da ostane na selu, dok ga zagrebački kaninik nije stipendirao do studija prava. Svoje dane provodi u književnosti i borbi za egzistenciju. Putovao je po Hrvatskoj, oženio se, živio u oskudici, s brojnom obitelji, te na kraju završio u Vrapču. Pisao je još od ranih dana i to liriku i epiku, članke, pipovjetke, romane… Smatra se najistaknutijim predstavnikom hrvatskog realizma.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19. st.
O djelu:
Ovo djelo je svojevrsna biografija pisca, smatra se njegovim najvećim djelom, i realističkim mozaikom.
Kratki sadržaj:
U registraturi, među hrpama sličnih spisa, nalzi se i spis Ivice Kičmanovića. Bio je bistar seoski dječak i to ga je dovelo u Zagreb u kuću Mecene, gdje mu rođak (kumordinator Žorž) službuje. Ivica tu upoznaje život, a kada dolazi Laura Ivica se zaljubljuje, i jednom ga Mecna zatekne u Laurinoj sobi. Zbog toga mora napustiti grad i Lauru. U gradu se Mecena razboli i Laura mu umjesto lijeka daje otrov, a Žoržovom nepažnjom izbija požar te je njen integritet sačuvan. Spase samo kovčeg, koji, među ostalim, sadrži i tajnu Laurine prošlosti. Laura odlazi na selo i diže kuću kraj Ivičine, u kojoj želi s njim živjeti. On se želi odškolovati do kraja, a zaljubljuje se u Anicu. Odlazi u grad, a od oca saznaje da ga Laura vara s Mihom. Oni prekidaju, a Laura i Miho nestaju iz sela i natanjuju se u dvorcu u koji Miha dovodi Ferkonju - čovjeka iz Laurinog djetinjstva. Laura osniva hajdučku skupinu, poziva Ivicu, koji ne pristaje, ubija Ferkonju i bježi. Na svadbi otima Anicu i ubija ju u šumi. Na kraju je uhvaćena, Ivica se opija, potpali registraturu i izgori.
Analiza likova:
Ivica Kičmanović On je u početku naivni mladić, koji s vremenom prerasta u patnika. U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana, koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir. Njegov lik kao i ostali prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne shvaća sve što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar, nakon toga je mladić uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao nesretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru.
Laura Ključni faktor Ivičina života, njegova prva ljubava i famme fatal. Njena privlačnost ga u isto vrijeme i privlači i odbija isto tako kao što i on nju privlači i odbija. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona je jako emocionalna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica.
Kumordinator Žorž Lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. Njegova stvarna uloga je da se ulaguje Meceni.
Mecena Mecena je lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak to nije baš toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim dostatan da zavara okolinu. Ustvari je priglup i dvoličan čovjek. Iza njegove površinske kreposti, skrivena je razbludnost i hedonizam.
Dojam o djelu:
U ovom djelu naturalizam je izražen u svoj svojoj grubosti i jednostavnosti, a cijelo djelo je naizgled lažno i dvolično. Likovi lažu, pretvaraju se, nade su lažne, fabula je izražena pomoću hrpe laži, te stoga mislim kako ovo djelo laži govori jednu veliku istinu; Laž je prisutna svuda. To po meni daje jaku uvjerljivost i snagu djelu.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19. st.
O djelu:
Ovo djelo je svojevrsna biografija pisca, smatra se njegovim najvećim djelom, i realističkim mozaikom.
Kratki sadržaj:
U registraturi, među hrpama sličnih spisa, nalzi se i spis Ivice Kičmanovića. Bio je bistar seoski dječak i to ga je dovelo u Zagreb u kuću Mecene, gdje mu rođak (kumordinator Žorž) službuje. Ivica tu upoznaje život, a kada dolazi Laura Ivica se zaljubljuje, i jednom ga Mecna zatekne u Laurinoj sobi. Zbog toga mora napustiti grad i Lauru. U gradu se Mecena razboli i Laura mu umjesto lijeka daje otrov, a Žoržovom nepažnjom izbija požar te je njen integritet sačuvan. Spase samo kovčeg, koji, među ostalim, sadrži i tajnu Laurine prošlosti. Laura odlazi na selo i diže kuću kraj Ivičine, u kojoj želi s njim živjeti. On se želi odškolovati do kraja, a zaljubljuje se u Anicu. Odlazi u grad, a od oca saznaje da ga Laura vara s Mihom. Oni prekidaju, a Laura i Miho nestaju iz sela i natanjuju se u dvorcu u koji Miha dovodi Ferkonju - čovjeka iz Laurinog djetinjstva. Laura osniva hajdučku skupinu, poziva Ivicu, koji ne pristaje, ubija Ferkonju i bježi. Na svadbi otima Anicu i ubija ju u šumi. Na kraju je uhvaćena, Ivica se opija, potpali registraturu i izgori.
Analiza likova:
Ivica Kičmanović On je u početku naivni mladić, koji s vremenom prerasta u patnika. U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana, koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir. Njegov lik kao i ostali prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne shvaća sve što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar, nakon toga je mladić uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao nesretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru.
Laura Ključni faktor Ivičina života, njegova prva ljubava i famme fatal. Njena privlačnost ga u isto vrijeme i privlači i odbija isto tako kao što i on nju privlači i odbija. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona je jako emocionalna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica.
Kumordinator Žorž Lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. Njegova stvarna uloga je da se ulaguje Meceni.
Mecena Mecena je lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak to nije baš toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim dostatan da zavara okolinu. Ustvari je priglup i dvoličan čovjek. Iza njegove površinske kreposti, skrivena je razbludnost i hedonizam.
Dojam o djelu:
U ovom djelu naturalizam je izražen u svoj svojoj grubosti i jednostavnosti, a cijelo djelo je naizgled lažno i dvolično. Likovi lažu, pretvaraju se, nade su lažne, fabula je izražena pomoću hrpe laži, te stoga mislim kako ovo djelo laži govori jednu veliku istinu; Laž je prisutna svuda. To po meni daje jaku uvjerljivost i snagu djelu.
Subscribe to:
Posts (Atom)