JUDITA

Marko Marulić, potomak starinske splitske patricijske porodice, rodio se u Splitu 18. kolovoza 1450. Otac mu se zvao Nikola i sa Dobricom Alberti je imao šestoro sinova. Prvu školu Marko Marulić završio je u Splitu, a kasnije je otišao u Padovu, gdje mu je uz druge bio učitelj glasoviti Picentini. Životopisac Franjo Natali, vršnjak Markov, kaže da je bio čudan, poslušan i vrlo prijateljski mladić, pa da su ga poštovali svi koji su ga poznali. Preminuo je 5. siječnja 1524. u Splitu, a bio je zakopan u crkvi svetog Frana “izvan zidina” (“extra muros”). Marulić je učenik padovanskog sveučilišta, pa po tome i talijanskog preporoda, kojemu je u ono doba Padova bila čvrsto utočište. Njegov način pisanja i oštroumnost uzrokuju da se njegovo ime proširi širom zapada, i upravo zbog toga u to doba Toma Niger kaže da je najslavniji među učenim ljudima. Pisao je na hrvatskom i na latinskom jeziku. Njegova najznačajnija djela su: Epski spjev: “Istoria svete udovice”, Judita (1521.), Pjesme (1569.), a na latinskome: “De institutione bene vivendi” (1506.)

O djelu:
Judita je književno djelo u prozi. Sastoji se od šest pjevanja (Prvo libro, Drugo libro, Treto libro, Četvrto libro, Peto libro, Šesto libro). Judita je bila napisana “od rojen’ja Isukrstova u puti godišće prvo nakon tisuća i pet sat na dvadeset i dva dni misca aprila u Splitu gradu”. Marulić je ovdje obradio poznatu biblijsku priču tako tako da je 16 glava starozavjetne priče pripovijedio u šest knjiga, i to, kako sam kaže u posveti “Poštovanomu u Isukrstu popu i primanciru splitskomu, gospodinu donu Dujmu Balistriću, kumu svomu da ju stumači našim jezikom, neka ju budu razumiti i oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke.” Kako se radi o epskoj pjesmi biblijske građe nameće se po sebi pomisao da je pred Marulićem u naš jezik pokušati protumačiti biblijsku povijest ali ne na isti način kao Marulić, jer u Marulićevoj “Juditi” nema ukrasnih epiteta kojima obiluje narodna epika. Iako Judita ne daje literarnog uživanja, zanimljiva je već kao kulturni spomenik, a još više zbog načina, kako je nastala. Jer nije slučajno što je Marulić odabrao baš Juditinu povijest da je obradi. Njegov je rad potekao iz plemenite zamisli, da dade štiva i onima, koji đačke knjige ne razumiju, a štivo je izabrao baš gledajući žalosno stanje svoje domovine, koju su tuđinci bili pokrili. On narodu izvodi primjer Judite, da vidi što može pouzdanje u Boga i vječnu pravdu. To je temeljna ideja Markove pjesme. Tako je Marulić prvi pjesnik koji je pjevao za narod, da ga osokoli u mukotrpnoj borbi s “istočnim zmajem” - Turcima.

Prvo libro
U prvom pjevanju Marulić opisuje babilonskog vladara Nabukodonosora (koji je osvojio Siriju i Palestinu), te način na koji ubija Arfaksata. Pjesnik opisuje i njegovu želju da zavlada svjetom te šalje svog vojskovođu Oloferna da zauzme što više zemalja.

Drugo libro
U drugom pjevanju Marulić opisuje ratne pohode Oloferna te naposljetku njegov dolazak u Izrael. Pjesnik opisuje i strah tih domaćih ljudi, njihove molitve Bogu da im pomogne (da ih spasi).

Treto libro
U trećem pjevanju Marulić opisuje Oloferna koji je opkolio Betuliu, zatvorio dotok vode u grad i sve zdence (tako da bi se Židovi što prije predali). Potom su se vođe grada htjele predati ali Ozija (gradski knez) moli Židove da se strpe još pet dana u čekanju božje pomoći.

Četvrto libro
U četvrtom pjevanju pisac opisuje Juditu koja se moli Bogu i koja zatim iste noći odlazi iz grada sa svojom robinjom Abrom. Potom joj Bog još daruje posebnu ljepotu kojom ona osvaja strašnog vojskovođu Oloferna.

Peto libro
U petom pjevanju pjesnik opisuje kako Olofern poziva Juditu na večeru u njegov šator. Kada je nakon četvrtog dana pijani Olofern zaspao, Judita mu se približi i odreza glavu. Potom je Olefernovu glavu postavila na gradske zidine, da je vide njegovi podanici. Kad su njegovi podanici vidjeli glavu, odmah su se razbježali, a one koji su ostali rastjerali su sami građani.

Šesto libro
U šestom pjevanju pjesnik opisuje događaje u Jeruzalemu poslije odlaska Olofernove voiske. Opisuje i dolazak pape Elijakima sa svojim papovima koji su došli vidjeti Juditu. Ona odlazi u Jeruzalem na tri mjeseca te se potom vraća kući. U svom daljnjem životu, ona se poslije prvog muža Manasesa nije više vjenčala, a nakon njezine smrti narod ju je žalio sedam dana jer zahvaljujući njoj nije bilo nikakvih ratova.

(source: lektire.us)