Jack London rođen je 1876. g. u San Franciscu. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u rusko-japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr. U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.
Mjesto radnje:
Santa Clara, Aljaska
Vrijeme radnje:
1897. - 1898. god.
Tema:
Život pasa u zaprezi na Aljasci
Pouka:
U životu treba biti uporan i hrabar. Treba pružiti pomoć svim svojim bližnjima a pogotovo svojoj obitelji.
Kratki sadržaj:
U velikoj kući u dolini Santa Clare živio je pas Buck. Bila je to veličanstvena životinja. Živio je ugodnim životom. Prijevarom jednog sluge Buck je prodan nekom nepoznatom čovjeku. Neznanac ga je ukrcao u vlak te ga odveo daleko od njegova doma. Bucka su ponovno prodali. Njegov novi vlasnik bio je vladin službenik koji je prevozio poštu između udaljenih mjesta Aljaske. Tamo je Buck susreo snijeg i vrlo niske temperature. Vukao je saonice sa ostalim psima, prevozeći poštu. Budući da je bio hrabar uspio je izboriti mjesto na čelu zaprege. Opet je promijenio gospodare. Novi gospodari nisu bili upoznati sa tjeranjem zaprege sa saonicama. Mučili su izmučene pse. Kod Johnove kolibe zaprega se zaustavila. Buck je bio iznemogao. Zaprega je krenula dalje, ali su se utopili u jezeru. Buck je ostao živjeti s Johnom. Čuvao ga je, pazio i njegovao, a pas mu je uzvraćao ljubav. Jednom mu je zgodom spasio život. Zahvaljujuci Bucku John je na okladi zaradio tisuću dolara. John i njegovi prijatelji kupili su tim novcem pribor za kopanje zlata. Krenuli su u divljinu u potragu za zlatom. Pronašli su zlato, a za to vrijeme su se psi odmarali. Buck je na tom mjestu osjetio zov divljine. Nešto ga je vuklo sve dublje i dublje u šumu. Taj osjećaj ga je udaljavao od njegovog najdražeg gospodara Johna. Otišao je u šumu i tamo je upoznao mlađeg vuka. U njemu se propudio nagon za lovom, te je ulovio losa. Dok je bio u šumi logor su napali indijanci te ubili Johna. Kad se Buck vratio i vidio što se desilo napao je indijance, a ovi su se razbježali od straha. Buck je bio tužan i sam. Na jezero je stigao čopor vukova, a Buck im se je pridružio. Vratio se prirodi i bio je potpuno slobodan. No ipak, prepričavala se legenda u kojoj su lovci viđali velikog psa - vuka kako sjedi uz kolibu na jezeru i tuguje za svojim gospodarom, a potom se ponovo vraća u šumu.
Analiza likova:
Pas Buck Veliki i snažan pas. Imao je bogatu gustu dlaku, bijelu njušku, široka prsa i prodorne oči. Bio je to veličanstven i hrabar pas, potomak vuka. Spasio je život svom gospodaru. Podnosio je velike hladnoće i vukao teške zaprege. Na Aljasci je osjetio zov koji ga je vukao u divljinu među njegove pretke.
John Thorton Kopač zlata. Spasio je Bucka i zavolio ga. Pomagao mu je i njegovao ga za vrijeme njegove bolesti. On je visok, smeđokos čovjek. Zahvaljujući Bucku u okladi je zaradio novce s kojim je kupio opremu za kopanje zlata. Pronašao ga je, ali je nesretno stradao sa svojim prijateljima.
Sunday, December 4, 2011
ZLATAREVO ZLATO
August Šeona najsvestraniji i najplodniji je hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1838. godine, u malograđanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera. Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima (“Zagrebulje”). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa je svakako i među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme, zahvaljujući sugestivnosti i tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice - (“Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Prokleta klijet”, i dr.) - lirsko-epske pjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.
Kratki sadržaj:
Tema Zlatareva zlata je povijesni sukob medvedgradskog velmože Stjepka Gregorijanca i grada Zagreba. U središtu tog sukoba nalazi se ljubav Gregorijančeva sina Pavla i Dore, kćeri gričkog zlatara Petra Krupića. Jedan od najvažnijih i meni najdražih likova je Jerko. Najprije je nijemi mladić koji guta svoju bol i gradsko "spadalo", a poslije Pavlov brat i pomagač. Također je i Pavao razdvojen u dvije situacije, kao hrvatski kapetan, sin najljućeg neprijatelja zagrepčana, živ i vjetrovit junak, a na drugoj strani romantičan i nježan mladić, zaljubljen "do ušiju". Od dobrih likova tu su još: Petar Krupić, zlatar i Dorin otac, brižan i zaštitan otac, sama Dora, skromna, poslušna i vrlo inteligentna, Magda, pobožna, malo brbljava, ali poštena starica koja je zlataru Krupiću pomogla odgojiti Doru.
Radnja romana se zbiva u Zagrebu u drugoj polovici XVI. stoljeća. Roman počinje pričom o mržnji gospodara Medvedgrada, Susedgrada, Kaptola i Zagrepčana koja se tijekom radnje sve više oblikuje u sukob građana Zagreba i Stjepka Gregorijanca, medvedgradskog feudalca. Borba građana predvođenih mudrim gričkim zlatarom Petrom Krupićem i medvedgradskog silnika gubi svoj elementarni historijski, ekonomski i društveni značaj u trenutku kada se posve nenadano javlja ljubav između gričke ljepotice Dore Krupićeve i Stjepkova sina Pavla. Stjepko Gregorijanec sinovljevu ljubav doživljava kao nedostojan i nepromišljen izbor, pa sinu nudi lijepu, ali do srži pokvarenu Klaru Gruberovu, gospodaricu Samobora. Pavle prezire i odbaci Klaru koja se odlučuje osvetiti pomoću gradskog brijača Grge Čokolina. On ima svoj motiv za osvetu: proseći ruku lijepe zlatarove jedinice bio je odbijen bez premišljanja. U zavjeru protiv nedužnih zaljubljenika uključuje se i sam Stjepko Gregorijanec. On planira Dorinu otmicu. Pojavljuje se tajanstveni nijemi svećenik Jerko koji pomaže Pavlu da spasi Doru. Otkriva se da je to Pavlov polubrat čija je majka nesretna žrtva iz mračne prošlosti Stjepka Gregorijanca. Ipak, ne uspijevaju sačuvati Doru. Napivši se otrovane vode iz ruke u vojnika prerušenog Grge Čokolina, ona umire. Pavle se nad mrtvom Dorom zaklinje na vječitu samoću. Stjepko Gregorijanec umire ispunjen kajanjem. Grga Čokolin svršava svoj život kukavički i mizerno, baš onako kako ga je i proživio. Pavle odlazi u borbe s turcima, uludo ulaže svoj život i pogiba kao slavan junak. Njegovom smrću gasne loza gospodara Medvedgrada.
Kratki sadržaj:
Tema Zlatareva zlata je povijesni sukob medvedgradskog velmože Stjepka Gregorijanca i grada Zagreba. U središtu tog sukoba nalazi se ljubav Gregorijančeva sina Pavla i Dore, kćeri gričkog zlatara Petra Krupića. Jedan od najvažnijih i meni najdražih likova je Jerko. Najprije je nijemi mladić koji guta svoju bol i gradsko "spadalo", a poslije Pavlov brat i pomagač. Također je i Pavao razdvojen u dvije situacije, kao hrvatski kapetan, sin najljućeg neprijatelja zagrepčana, živ i vjetrovit junak, a na drugoj strani romantičan i nježan mladić, zaljubljen "do ušiju". Od dobrih likova tu su još: Petar Krupić, zlatar i Dorin otac, brižan i zaštitan otac, sama Dora, skromna, poslušna i vrlo inteligentna, Magda, pobožna, malo brbljava, ali poštena starica koja je zlataru Krupiću pomogla odgojiti Doru.
Radnja romana se zbiva u Zagrebu u drugoj polovici XVI. stoljeća. Roman počinje pričom o mržnji gospodara Medvedgrada, Susedgrada, Kaptola i Zagrepčana koja se tijekom radnje sve više oblikuje u sukob građana Zagreba i Stjepka Gregorijanca, medvedgradskog feudalca. Borba građana predvođenih mudrim gričkim zlatarom Petrom Krupićem i medvedgradskog silnika gubi svoj elementarni historijski, ekonomski i društveni značaj u trenutku kada se posve nenadano javlja ljubav između gričke ljepotice Dore Krupićeve i Stjepkova sina Pavla. Stjepko Gregorijanec sinovljevu ljubav doživljava kao nedostojan i nepromišljen izbor, pa sinu nudi lijepu, ali do srži pokvarenu Klaru Gruberovu, gospodaricu Samobora. Pavle prezire i odbaci Klaru koja se odlučuje osvetiti pomoću gradskog brijača Grge Čokolina. On ima svoj motiv za osvetu: proseći ruku lijepe zlatarove jedinice bio je odbijen bez premišljanja. U zavjeru protiv nedužnih zaljubljenika uključuje se i sam Stjepko Gregorijanec. On planira Dorinu otmicu. Pojavljuje se tajanstveni nijemi svećenik Jerko koji pomaže Pavlu da spasi Doru. Otkriva se da je to Pavlov polubrat čija je majka nesretna žrtva iz mračne prošlosti Stjepka Gregorijanca. Ipak, ne uspijevaju sačuvati Doru. Napivši se otrovane vode iz ruke u vojnika prerušenog Grge Čokolina, ona umire. Pavle se nad mrtvom Dorom zaklinje na vječitu samoću. Stjepko Gregorijanec umire ispunjen kajanjem. Grga Čokolin svršava svoj život kukavički i mizerno, baš onako kako ga je i proživio. Pavle odlazi u borbe s turcima, uludo ulaže svoj život i pogiba kao slavan junak. Njegovom smrću gasne loza gospodara Medvedgrada.
ŽIVOTINJSKA FARMA
Bilješke o piscu:
George Orwell rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god.
Vrsta djela:
Roman, basna
Mjesto radnje:
Životinjska farma
Vrijeme radnje:
Neodređeno
Tema:
Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku
Kratki sadržaj:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što će druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.
Analiza likova:
Major Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske» "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda."
Boxer Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen. "Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage."
Clover Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati… "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost."
Benjamin On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome. "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi." Mollie U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica. Njena želja ili možda čak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi. "U posljednjem trenutku, nećkajući se i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce."
Napoleon On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on osobno." "Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."
Snowball Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran. "Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost."
Squealer Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak. "Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo."
Dojam o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje čovjek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u ovoj knjizi. Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovjek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja, kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja. Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime i svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.
George Orwell rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god.
Vrsta djela:
Roman, basna
Mjesto radnje:
Životinjska farma
Vrijeme radnje:
Neodređeno
Tema:
Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku
Kratki sadržaj:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što će druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.
Analiza likova:
Major Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske» "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda."
Boxer Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen. "Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage."
Clover Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati… "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost."
Benjamin On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome. "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi." Mollie U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica. Njena želja ili možda čak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi. "U posljednjem trenutku, nećkajući se i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce."
Napoleon On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on osobno." "Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."
Snowball Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran. "Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost."
Squealer Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak. "Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo."
Dojam o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje čovjek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u ovoj knjizi. Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovjek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja, kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja. Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime i svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.
ZAGONETNO PISMO
Zlatko Krilić je rođen 1955. godine u Osijeku. Djetinjstvo je proveo u Čepinu, a danas živi i radi u Zagrebu. Za djecu i omladinu objavio je više knjiga, a među značajnijim su: "Prvi sudar", "Čudnovata istina", "Početak plovidbe" i "Veliki zavodnik", a od knjiga za odrasle važno je napomenuti "Živi pijesak". Za svoje literarno stvaralaštvo dobio je više priznanja i nagrada od kojih valja spomenuti nagrade: "Ivana Brlić Mažuranić", "Grigor Vitez" i "Sedam sekretara SKOJ-a". Ističe se i pisanjem kazališnih igrokaza: "Uskočka kapa", "Jaje", "Gozba u ponoć" i dr. Dosta piše za radio i televiziju, kao i scenarije za crtane filmove.
Mjesto radnje:
Grad Zagreb
Vrijeme radnje:
Jesen
Tema:
Pljačka stana u kojem je dijete samo, a pljačkaši se služe podlom prijevarom u svojoj nakani da na lak način dođu do plijena.
Pouka:
Čovjek u životu ne smije biti lakovjeran i u svakoj situaciji mora biti oprezan. Mora biti pošten i odan prijatelj, te spreman pomoći u svakoj situaciji.
Kratki sadržaj:
Kištra je sam doma i otvara vrata nepoznatim ljudima. Ovi se predstavljaju kao specijalna policija, no kasnije se uspostavlja se da se zapravo radi o razbojnicima. Odnijeli su iz stana sve vrijedne stvari i odvezli se kombijem RTV servisa. Policija bezuspiješno traga za razbojnicima, a Kištra od kukavnog izdajice, koji je nogometnu ekipu svog razreda ostavio na cjedilu, postaje idol cijele škole. Njegovi dobri prijatelji bezuspješno su ga naime pozivali na važnu utakmicu, i ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazi proglasiše ga kukavicom i izdajicom. Jedino je zaljubljena Marina vjerovala u njega. Kištra često odlazi na policiju kako bi pomogao istrazi, a istovremeno priznaje Marini da je zaljubljen u nju i počinje njihova veza. Razgovarajući o razbojništvu u Kištrinu stanu došli su do spoznaje da je u cijelu pljačkašku akciju umiješan i poštar. Odnose između Marine i Kištre poremetila je Lili, lijepa djevojka iz njihove škole koja je pošto poto htjela hodati sa Kištrom. U trenutku kad je istragom razočarani inspektor Vidović shvatio da je nakon niza istovjetnih pljački ponovo ostao bez ikakvih dokaza Marina je primila preporučeno pismo. Otvorila ga je i shvatila da se nalazi u velikom problemu. Odmah je nazvala Kištru moleći ga za pomoć. Razljućeni Kištra ljutito je spustio slušalicu ne vjerujući joj, a prerušeni razbojnici dolaze u Marinin stan. Ona ih je odmah prepoznala, no nije uspjela spriječiti pljačku. Pljačkaši odlaze sa plijenom ali ne daleko. Kod kombija ih je čekala policija i inspektor Vidović. Iako ljut na Marinu Kištra joj je ipak povjerovao i odmah obavijestio policiju. Dok su policajci hapsili lopove Kištra je jurio u Marinin stan. Našao ju je vezanu i brzo je oslobodio. Kištra je bio junak dana i on i Marina započinju ponovo svoju vezu.
Analiza likova:
Krešimir Kovačićek zvani Kištra glavni je lik romana. Sasvim je prosječan dječak, ni po čemu bolji ni lošiji od drugih. Pomalo naivan i lakovjeran, no istovremeno odan i hrabar. U određenoj situaciji pomalo hvalisav, ali ne i zlonamjeran. Zaljubljen je u Marinu no teško skuplja hrabrost da joj to i kaže. Iako ljut i povrijeđen pomaže Marini u njenom najgorem trenutku i ujedno pomaže policiji u hvatanju razbojnika.
Marina je djevojčica koja ide u istu školu kao i Kištra, a stanuje u susjedstvu. Zaljubljena je u njega i nikad mu ne okreće leđa, pa čak ni u situaciji kad je i njegov najbolji prijatelj Traka posumnjao u njega. Pomalo je ljubomorna. U najtežoj situaciji najprije traži njegovu pomoć i zaštitu. Pored navedenih likova tu su još Kištrini prijatelji Traka, Silos i Anđelak, prijateljica Višnja koju svi zovu Trešnja, brkati i bradati prevaranti, inspektor Vidović i njemu podređeni inspektor Mile, poštar Tuna i Kištrina mama.
Mjesto radnje:
Grad Zagreb
Vrijeme radnje:
Jesen
Tema:
Pljačka stana u kojem je dijete samo, a pljačkaši se služe podlom prijevarom u svojoj nakani da na lak način dođu do plijena.
Pouka:
Čovjek u životu ne smije biti lakovjeran i u svakoj situaciji mora biti oprezan. Mora biti pošten i odan prijatelj, te spreman pomoći u svakoj situaciji.
Kratki sadržaj:
Kištra je sam doma i otvara vrata nepoznatim ljudima. Ovi se predstavljaju kao specijalna policija, no kasnije se uspostavlja se da se zapravo radi o razbojnicima. Odnijeli su iz stana sve vrijedne stvari i odvezli se kombijem RTV servisa. Policija bezuspiješno traga za razbojnicima, a Kištra od kukavnog izdajice, koji je nogometnu ekipu svog razreda ostavio na cjedilu, postaje idol cijele škole. Njegovi dobri prijatelji bezuspješno su ga naime pozivali na važnu utakmicu, i ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazi proglasiše ga kukavicom i izdajicom. Jedino je zaljubljena Marina vjerovala u njega. Kištra često odlazi na policiju kako bi pomogao istrazi, a istovremeno priznaje Marini da je zaljubljen u nju i počinje njihova veza. Razgovarajući o razbojništvu u Kištrinu stanu došli su do spoznaje da je u cijelu pljačkašku akciju umiješan i poštar. Odnose između Marine i Kištre poremetila je Lili, lijepa djevojka iz njihove škole koja je pošto poto htjela hodati sa Kištrom. U trenutku kad je istragom razočarani inspektor Vidović shvatio da je nakon niza istovjetnih pljački ponovo ostao bez ikakvih dokaza Marina je primila preporučeno pismo. Otvorila ga je i shvatila da se nalazi u velikom problemu. Odmah je nazvala Kištru moleći ga za pomoć. Razljućeni Kištra ljutito je spustio slušalicu ne vjerujući joj, a prerušeni razbojnici dolaze u Marinin stan. Ona ih je odmah prepoznala, no nije uspjela spriječiti pljačku. Pljačkaši odlaze sa plijenom ali ne daleko. Kod kombija ih je čekala policija i inspektor Vidović. Iako ljut na Marinu Kištra joj je ipak povjerovao i odmah obavijestio policiju. Dok su policajci hapsili lopove Kištra je jurio u Marinin stan. Našao ju je vezanu i brzo je oslobodio. Kištra je bio junak dana i on i Marina započinju ponovo svoju vezu.
Analiza likova:
Krešimir Kovačićek zvani Kištra glavni je lik romana. Sasvim je prosječan dječak, ni po čemu bolji ni lošiji od drugih. Pomalo naivan i lakovjeran, no istovremeno odan i hrabar. U određenoj situaciji pomalo hvalisav, ali ne i zlonamjeran. Zaljubljen je u Marinu no teško skuplja hrabrost da joj to i kaže. Iako ljut i povrijeđen pomaže Marini u njenom najgorem trenutku i ujedno pomaže policiji u hvatanju razbojnika.
Marina je djevojčica koja ide u istu školu kao i Kištra, a stanuje u susjedstvu. Zaljubljena je u njega i nikad mu ne okreće leđa, pa čak ni u situaciji kad je i njegov najbolji prijatelj Traka posumnjao u njega. Pomalo je ljubomorna. U najtežoj situaciji najprije traži njegovu pomoć i zaštitu. Pored navedenih likova tu su još Kištrini prijatelji Traka, Silos i Anđelak, prijateljica Višnja koju svi zovu Trešnja, brkati i bradati prevaranti, inspektor Vidović i njemu podređeni inspektor Mile, poštar Tuna i Kištrina mama.
ZAPISI IZ PODZEMLJA
Bilješke o djelu:
“Zapisi iz podzemlja” samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom “Zapisi iz mrtvog doma” - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novela “Zapisi iz podzemlja” u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.
Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života. Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku, no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.
Gotovo sve to možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika - Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.
No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.
Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:
”Ti si odavde? Nisam. Odakle si? Iz Rige. Njemica? Ruskinja. Jesi li već dugo ovdje? Gdje? U kući.“
Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. ”Tada sam pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio – smijeh je ostao na njegovoj strani.” ili pak “Ta čovjek je glup, fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega”. Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice: ”Bolestan sam čovjek... Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.”, a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih: ”... Stanite! Dopustite da predahnem...”, ”Pa zašto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli”.
Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada “(Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan - namjerno je neću prekrižiti!). Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: ”Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.”
Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i opis interijera: ”U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.”, čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam: ”Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, što se može, treba prihvatiti i retortu!”
Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza: ”a l’homme de la nature et de la verite”.
Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja: 1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima 2. Svaki je čovjek kukavica 3. Čovjek nije savršeno biće 4. Društvo čini čovjeka čovjekom
(soure: lektire.us)
“Zapisi iz podzemlja” samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom “Zapisi iz mrtvog doma” - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novela “Zapisi iz podzemlja” u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.
Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života. Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku, no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.
Gotovo sve to možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika - Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.
No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.
Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:
”Ti si odavde? Nisam. Odakle si? Iz Rige. Njemica? Ruskinja. Jesi li već dugo ovdje? Gdje? U kući.“
Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. ”Tada sam pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio – smijeh je ostao na njegovoj strani.” ili pak “Ta čovjek je glup, fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega”. Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice: ”Bolestan sam čovjek... Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.”, a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih: ”... Stanite! Dopustite da predahnem...”, ”Pa zašto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli”.
Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada “(Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan - namjerno je neću prekrižiti!). Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: ”Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.”
Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i opis interijera: ”U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.”, čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam: ”Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, što se može, treba prihvatiti i retortu!”
Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza: ”a l’homme de la nature et de la verite”.
Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja: 1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima 2. Svaki je čovjek kukavica 3. Čovjek nije savršeno biće 4. Društvo čini čovjeka čovjekom
(soure: lektire.us)
VJEŽBANJE ŽIVOTA
Osnovnu školu polazio je u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Rijeci kao urednik, voditelj Centra za kulturu i dramaturg narodnog kazališta "Ivan Zajc", zatim kao urednik dramskog programa HTV u Zagrebu. Od 1989. do 1995. g. je predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Njegova djela: Romani: Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.)
Pripovijetke: Partite za prozu (1966.), Labilni položaj (1969.), Lavlja usta (1978.), Izabrane pripovijetke (1990.)
Drame: Reformatori (1967.), Admiral Kristof Kolumbo (1968.), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969.), Meštar (1970.), Kralj je pospan (1971.), Magnificat (1978.)
Eseji: Odora Talije (1963.), Apeninski eseji (1969.), Štavljenje štiva (1977.), Kazalištarije (1987.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Koncert za pero i život (1997.)
Prijevodi s talijanskog jezika (izbor): Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964.), Između krasa i talasa (1966.), Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968.), Alberto Moravia: Raj (1971.), Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973.), Vincenzo Cardarelli: Pjesme (1974.), Sandro Penna: Četiri stotine stihova (1977.), Carlo Goldoni: Lepeza (1978.), Piero Chaira: Biskupova soba (1978.), Posljednji dio puta, I-II (Talijanska pripovijetka 1945. – 1980.), Scipio Slataper: Moj kras (1985.), Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997.)
Romani Nedjeljka Fabria: U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa (1989.) Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateći egzistencijske drame pojedinca i kolektiva. Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne građe, historijskih zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti učinci. Pojedinačne egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost poviješću koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje. Karakteristični pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni. U Fabrijevoj umjetničkoj viziji čovjek je potrošni materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. Veliku pozornost autor posvećuje stilu i jeziku, koristi se postupcima posuđenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti), a česti su i tipično postmodernistički efekti (samosvjesna naracija, poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova...) U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994.) umjetnički je odgovorio na neposredan izazov - problem domovinskog rata.
Mjesto radnje:
Rijeka
Vrijeme radnje:
1800. - 1956. g.
Tema:
Talijansko-hrvatski odnosi na jadranskoj obali u dugom vremenskom razdoblju.
Analiza djela:
Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800. g.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva, samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom.
Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: "U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina". Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: "Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu – i zakinuo svoje saveznike hrvate. – Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč – i zakida svoje saveznike hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' – rekao je Jožić."
Fabrijev pripovjedač, kao i u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3. IX. 1848. g., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9. VIII. 1849 g. i drugi. Drugi način unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: "Mi hoćemo aneksiju Italiji..." U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest. Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".
"Uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koja neposječenom."
Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice, napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.
(source: lektire.us)
Njegova djela: Romani: Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.)
Pripovijetke: Partite za prozu (1966.), Labilni položaj (1969.), Lavlja usta (1978.), Izabrane pripovijetke (1990.)
Drame: Reformatori (1967.), Admiral Kristof Kolumbo (1968.), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969.), Meštar (1970.), Kralj je pospan (1971.), Magnificat (1978.)
Eseji: Odora Talije (1963.), Apeninski eseji (1969.), Štavljenje štiva (1977.), Kazalištarije (1987.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Koncert za pero i život (1997.)
Prijevodi s talijanskog jezika (izbor): Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964.), Između krasa i talasa (1966.), Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968.), Alberto Moravia: Raj (1971.), Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973.), Vincenzo Cardarelli: Pjesme (1974.), Sandro Penna: Četiri stotine stihova (1977.), Carlo Goldoni: Lepeza (1978.), Piero Chaira: Biskupova soba (1978.), Posljednji dio puta, I-II (Talijanska pripovijetka 1945. – 1980.), Scipio Slataper: Moj kras (1985.), Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997.)
Romani Nedjeljka Fabria: U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa (1989.) Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateći egzistencijske drame pojedinca i kolektiva. Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne građe, historijskih zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti učinci. Pojedinačne egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost poviješću koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje. Karakteristični pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni. U Fabrijevoj umjetničkoj viziji čovjek je potrošni materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. Veliku pozornost autor posvećuje stilu i jeziku, koristi se postupcima posuđenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti), a česti su i tipično postmodernistički efekti (samosvjesna naracija, poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova...) U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994.) umjetnički je odgovorio na neposredan izazov - problem domovinskog rata.
Mjesto radnje:
Rijeka
Vrijeme radnje:
1800. - 1956. g.
Tema:
Talijansko-hrvatski odnosi na jadranskoj obali u dugom vremenskom razdoblju.
Analiza djela:
Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800. g.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva, samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom.
Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: "U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina". Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: "Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu – i zakinuo svoje saveznike hrvate. – Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč – i zakida svoje saveznike hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' – rekao je Jožić."
Fabrijev pripovjedač, kao i u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3. IX. 1848. g., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9. VIII. 1849 g. i drugi. Drugi način unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: "Mi hoćemo aneksiju Italiji..." U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest. Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".
"Uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koja neposječenom."
Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice, napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.
(source: lektire.us)
U REGISTRATURI
Ante Kovačić je rođen 1854. g. u Celinama kraj Sutle, nedaleko od Marije Gorice. Iako darovit učenik, siromaštvo ga je primoralo da ostane na selu, dok ga zagrebački kaninik nije stipendirao do studija prava. Svoje dane provodi u književnosti i borbi za egzistenciju. Putovao je po Hrvatskoj, oženio se, živio u oskudici, s brojnom obitelji, te na kraju završio u Vrapču. Pisao je još od ranih dana i to liriku i epiku, članke, pipovjetke, romane… Smatra se najistaknutijim predstavnikom hrvatskog realizma.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19. st.
O djelu:
Ovo djelo je svojevrsna biografija pisca, smatra se njegovim najvećim djelom, i realističkim mozaikom.
Kratki sadržaj:
U registraturi, među hrpama sličnih spisa, nalzi se i spis Ivice Kičmanovića. Bio je bistar seoski dječak i to ga je dovelo u Zagreb u kuću Mecene, gdje mu rođak (kumordinator Žorž) službuje. Ivica tu upoznaje život, a kada dolazi Laura Ivica se zaljubljuje, i jednom ga Mecna zatekne u Laurinoj sobi. Zbog toga mora napustiti grad i Lauru. U gradu se Mecena razboli i Laura mu umjesto lijeka daje otrov, a Žoržovom nepažnjom izbija požar te je njen integritet sačuvan. Spase samo kovčeg, koji, među ostalim, sadrži i tajnu Laurine prošlosti. Laura odlazi na selo i diže kuću kraj Ivičine, u kojoj želi s njim živjeti. On se želi odškolovati do kraja, a zaljubljuje se u Anicu. Odlazi u grad, a od oca saznaje da ga Laura vara s Mihom. Oni prekidaju, a Laura i Miho nestaju iz sela i natanjuju se u dvorcu u koji Miha dovodi Ferkonju - čovjeka iz Laurinog djetinjstva. Laura osniva hajdučku skupinu, poziva Ivicu, koji ne pristaje, ubija Ferkonju i bježi. Na svadbi otima Anicu i ubija ju u šumi. Na kraju je uhvaćena, Ivica se opija, potpali registraturu i izgori.
Analiza likova:
Ivica Kičmanović On je u početku naivni mladić, koji s vremenom prerasta u patnika. U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana, koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir. Njegov lik kao i ostali prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne shvaća sve što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar, nakon toga je mladić uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao nesretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru.
Laura Ključni faktor Ivičina života, njegova prva ljubava i famme fatal. Njena privlačnost ga u isto vrijeme i privlači i odbija isto tako kao što i on nju privlači i odbija. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona je jako emocionalna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica.
Kumordinator Žorž Lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. Njegova stvarna uloga je da se ulaguje Meceni.
Mecena Mecena je lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak to nije baš toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim dostatan da zavara okolinu. Ustvari je priglup i dvoličan čovjek. Iza njegove površinske kreposti, skrivena je razbludnost i hedonizam.
Dojam o djelu:
U ovom djelu naturalizam je izražen u svoj svojoj grubosti i jednostavnosti, a cijelo djelo je naizgled lažno i dvolično. Likovi lažu, pretvaraju se, nade su lažne, fabula je izražena pomoću hrpe laži, te stoga mislim kako ovo djelo laži govori jednu veliku istinu; Laž je prisutna svuda. To po meni daje jaku uvjerljivost i snagu djelu.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19. st.
O djelu:
Ovo djelo je svojevrsna biografija pisca, smatra se njegovim najvećim djelom, i realističkim mozaikom.
Kratki sadržaj:
U registraturi, među hrpama sličnih spisa, nalzi se i spis Ivice Kičmanovića. Bio je bistar seoski dječak i to ga je dovelo u Zagreb u kuću Mecene, gdje mu rođak (kumordinator Žorž) službuje. Ivica tu upoznaje život, a kada dolazi Laura Ivica se zaljubljuje, i jednom ga Mecna zatekne u Laurinoj sobi. Zbog toga mora napustiti grad i Lauru. U gradu se Mecena razboli i Laura mu umjesto lijeka daje otrov, a Žoržovom nepažnjom izbija požar te je njen integritet sačuvan. Spase samo kovčeg, koji, među ostalim, sadrži i tajnu Laurine prošlosti. Laura odlazi na selo i diže kuću kraj Ivičine, u kojoj želi s njim živjeti. On se želi odškolovati do kraja, a zaljubljuje se u Anicu. Odlazi u grad, a od oca saznaje da ga Laura vara s Mihom. Oni prekidaju, a Laura i Miho nestaju iz sela i natanjuju se u dvorcu u koji Miha dovodi Ferkonju - čovjeka iz Laurinog djetinjstva. Laura osniva hajdučku skupinu, poziva Ivicu, koji ne pristaje, ubija Ferkonju i bježi. Na svadbi otima Anicu i ubija ju u šumi. Na kraju je uhvaćena, Ivica se opija, potpali registraturu i izgori.
Analiza likova:
Ivica Kičmanović On je u početku naivni mladić, koji s vremenom prerasta u patnika. U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana, koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir. Njegov lik kao i ostali prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne shvaća sve što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar, nakon toga je mladić uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao nesretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru.
Laura Ključni faktor Ivičina života, njegova prva ljubava i famme fatal. Njena privlačnost ga u isto vrijeme i privlači i odbija isto tako kao što i on nju privlači i odbija. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona je jako emocionalna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica.
Kumordinator Žorž Lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. Njegova stvarna uloga je da se ulaguje Meceni.
Mecena Mecena je lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak to nije baš toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim dostatan da zavara okolinu. Ustvari je priglup i dvoličan čovjek. Iza njegove površinske kreposti, skrivena je razbludnost i hedonizam.
Dojam o djelu:
U ovom djelu naturalizam je izražen u svoj svojoj grubosti i jednostavnosti, a cijelo djelo je naizgled lažno i dvolično. Likovi lažu, pretvaraju se, nade su lažne, fabula je izražena pomoću hrpe laži, te stoga mislim kako ovo djelo laži govori jednu veliku istinu; Laž je prisutna svuda. To po meni daje jaku uvjerljivost i snagu djelu.
ULICA PREDAKA
Sunčana Škrinjarić je jedna od najznačajnijih hrvatskih književnica, rođena 1931. g. u Zagrebu. U brojnim njenim djelima (Ljeto u modrom kaputu, Kaktus-bajke, Svaštara, Ulica predaka, Pisac i princeza, Slikar u šumi) namijenjenim djeci i odraslima, do izražaja dolazi njena mašta, njeni osjećaji prema vremenu djetinjstva i ljubav prema prirodi. Njene priče, uvijek zanimljive i maštovite, često su služile kao scenarističke podloge za filmove i televizijske serije.
Mjesto radnje:
Zagreb
Vrijeme radnje:
Predratno i ratno doba 2. svjetskog rata
Tema:
Ratno doba, II. svjetski rat i djetinjstvo djevojčice Tajane.
Ideja:
Ideja ili poruka knjige jest da sačuvamo iskrenost djetinjstva, da se oslobodimo od duhovne ograničenosti i da nikome ne poželimo tako nešto kroz što je prošla Tajana.
Kratki sadržaj:
Uvod U prvom dijelu knjige upoznajemo Tajanu i svijet u kojem živi. Upoznajemo njezinu majku, “novoga tatu”, teticu i ostale likova iz njenog života, vidimo njezine probleme, ljubavi, svakodnevicu u školi i kod kuće. Otkrivaju se i druge pojedinosti, pa tako upoznajemo njene učitelje i vršnjake, odnose drugih ljudi prema njoj i obratno. Polako saznajemo njene tajne, strahove, želje i sve po čemu se razlikuje od ostalih.
Zaplet U zapletu uočavamo njenu oštroumnost, radoznalost i otuđenost od drugih. Knjiga počinje govoriti o Tajaninim mislima i maštanjim, njenim lutanjima u svijetu odraslih, putovanjima po zavičaju i lutanjima po prirodi. Počinje II. svjetski rat, a Tajana sve više duševno sazrijeva i zanima se za život drugih. Odlazi na more gdje upoznaje mnoge nove ljude, sreće novu ljubav i doživljava bombardiranje Splita.
Vrhunac U najuzbudljivijem i najboljem dijelu knjige se Tajana vraća kući, njezin poočim odlazi u vojsku, stanje u njenom domu i kući se pogoršava. Događaju se česte uzbune, Tajana se upisuje u gimnaziju, a ljude počinju ocjenjivati po pripadnosti, prema židovima se odnose na poseban i drugačiji način, pa tako nestaju i neki njezini učitelji i rođaci. Stječe prijatelje i upoznaje nove ljude, sve se naglo mijenja u tim teškim ratnim okolnostima. Tajana, naime, nije previše time opterećena, većinu vremena provodi sa svojom teticom, koju su na neki način odbacili, Tajanini roditelji se neprestano svađaju.
Rasplet Kroz rasplet knjige pratimo prestanak rata, Tajana dobiva malog brata, roditelji su se pomirili. Na samome kraju knjige, pravi otac joj se vraća nakon 12 godina i cijela obitelj sve počinje ispočetka.
Psihološka karakterizacija Tajane:
Tajana je na neki način posebna djevojčica i mislim da je to razlog njenog ponašanja kao da je u “svom svijetu”. Ostali ljudi i događaji izvan toga svijeta je nisu uopće zanimali. U njezinom svijetu razumije je samo njezin medvjedić i nitko je ne poznaje kao on. Taj medvjedić joj je bio jedini oslonac, jedina sreća u tom bezdušnom djetinjstvu i zbog toga joj je prirastao srcu. ”On je dlakav, mio, njuška mu je okrugla, uši malene, meke. Mala ga povlači za uši, moli ga da oživi u velikoj kući u kojoj je sve mrtvo.” Izvan toga svijeta nitko je ne shvaća, osjeća se odbačenom, no niti ona ne shvaća druge, pogotovo kako se odnose prema onima koji su njoj zanimljivi i zabavni. Nije bila zaokupljena razmišljanjima običnih ljudi i na kraju, ona je mogla zapaziti i uočiti više od ostalih. Tome je djelomično koristila njena maštovitost i oštroumnost.
Sociološka karakterizacija Tajane:
Tajana potječe iz jedne bogate obitelji gdje ima sva materijalna dobra i gdje joj ništa ne bi trebalo nedostajati. Ipak, Tajana je voljela neke ljude, ne ljude koji su bili bogati već one koji su imali bogatstvo u srcu. Zato je ona voljela teticu iako su svi govorili da joj je ona loše društvo, voljela je i medvjeda, jer i on je bio više od oslonca, bio je simbol topline u tom ledenom vremenu. Tajana nije željela živjeti u bogatstvu, jer je u siromaštvu njena duša slobodnija. Zato je ona voljela biti na selu, jer su tamošnja djeca bila sretnija, ispunjenija. Tajana se u bogatstvu osjećala zarobljenom i njeno unutarnje bogatstvo nije postojalo. (”... oh, dosta tog nabrajanja, od svega bogatstva postojao je samo medvjed...”)
Najzanimljivije u romanu:
Metaforičnost: Cijeli roman je zanimljiv, jer govori o djetinjstvu koje je malo tko proživio. To nije djetinjstvo koje bi netko očekivao da bude lijepo i bezbrižno, već grubo i okrutno. Svi bi pomislili da je u bogatoj obitelji djetinjstvo najljepše, a ono je zapravo bez ljubavi, podrške, bez bliskosti. Zanimljiva je i metaforičnost romana, jer svaki predmet u ovome romanu ima svoje preneseno značenje, kao npr. njezin otac. (”Zvuk kamena bačenog s ulice u sobu. Zveket stakla i majčin glas, promukao i odbojan: To je bio tvoj otac.” Citat: str. 9). Njezin otac je predstavljao na neki način taj kamen, kao simbol bezdušnosti, škrtosti, oholosti i nečeg mrtvog, nečeg što je razrušilo cijelu obitelj i njen sklad. Razbijanje tog sklada dovelo je do problema u Tajaninom djetinjstvu. Ona nikada u tih 12 godina nije vidjela svog oca, nije bila potpune sreće jer joj je nedostajala obitelj. Ona je tražila utjehu u medvjedu kao simbolu topline i nečega što je sasvim njeno. Cijeli je Tajanin život simboličan, predstavlja prošlost koja ne može biti obnovljena, predstavlja tugu u hladnom djetinjstvu, okrnjeno srce koje nitko ne vidi niti pokušava vidjeti, ne razumije dobrotu i ne prihvaća iskrenost.
Jezik? Zašto germanizam? Jezik koji se koristi je svakodnevni, uglavnom u žargonu. Iako se radnja odvija u Zagrebu, ljudi u svakodnevnom govoru koriste i neke izraze iz njemačkog jezika.
Na ovom tlu, gdje se radnja priče odvija, uvijek je bio prisutan utjecaj Austrije i Njemačke, pa se to odrazilo i na jezik stanovnika ovog dijela Hrvatske.
Dojam o djelu: Ovo je vrlo osjećajno ispričana priča o jednom djetinjstvu i teškoj svakodnevici u predratnom i ratnom razdoblju. Autorica je uspješno prenijela radnju i djetinjstvo jedne djevojčice koja raste i sazrijeva u jednom preteškom vremenu. Također su vjerno preneseni Tajanini pogledi na život i njeni stavovi prema problemima s kojima se susreće. Time nam je priča postala bliža srcu i sigurno neće biti zaboravljena.
Mjesto radnje:
Zagreb
Vrijeme radnje:
Predratno i ratno doba 2. svjetskog rata
Tema:
Ratno doba, II. svjetski rat i djetinjstvo djevojčice Tajane.
Ideja:
Ideja ili poruka knjige jest da sačuvamo iskrenost djetinjstva, da se oslobodimo od duhovne ograničenosti i da nikome ne poželimo tako nešto kroz što je prošla Tajana.
Kratki sadržaj:
Uvod U prvom dijelu knjige upoznajemo Tajanu i svijet u kojem živi. Upoznajemo njezinu majku, “novoga tatu”, teticu i ostale likova iz njenog života, vidimo njezine probleme, ljubavi, svakodnevicu u školi i kod kuće. Otkrivaju se i druge pojedinosti, pa tako upoznajemo njene učitelje i vršnjake, odnose drugih ljudi prema njoj i obratno. Polako saznajemo njene tajne, strahove, želje i sve po čemu se razlikuje od ostalih.
Zaplet U zapletu uočavamo njenu oštroumnost, radoznalost i otuđenost od drugih. Knjiga počinje govoriti o Tajaninim mislima i maštanjim, njenim lutanjima u svijetu odraslih, putovanjima po zavičaju i lutanjima po prirodi. Počinje II. svjetski rat, a Tajana sve više duševno sazrijeva i zanima se za život drugih. Odlazi na more gdje upoznaje mnoge nove ljude, sreće novu ljubav i doživljava bombardiranje Splita.
Vrhunac U najuzbudljivijem i najboljem dijelu knjige se Tajana vraća kući, njezin poočim odlazi u vojsku, stanje u njenom domu i kući se pogoršava. Događaju se česte uzbune, Tajana se upisuje u gimnaziju, a ljude počinju ocjenjivati po pripadnosti, prema židovima se odnose na poseban i drugačiji način, pa tako nestaju i neki njezini učitelji i rođaci. Stječe prijatelje i upoznaje nove ljude, sve se naglo mijenja u tim teškim ratnim okolnostima. Tajana, naime, nije previše time opterećena, većinu vremena provodi sa svojom teticom, koju su na neki način odbacili, Tajanini roditelji se neprestano svađaju.
Rasplet Kroz rasplet knjige pratimo prestanak rata, Tajana dobiva malog brata, roditelji su se pomirili. Na samome kraju knjige, pravi otac joj se vraća nakon 12 godina i cijela obitelj sve počinje ispočetka.
Psihološka karakterizacija Tajane:
Tajana je na neki način posebna djevojčica i mislim da je to razlog njenog ponašanja kao da je u “svom svijetu”. Ostali ljudi i događaji izvan toga svijeta je nisu uopće zanimali. U njezinom svijetu razumije je samo njezin medvjedić i nitko je ne poznaje kao on. Taj medvjedić joj je bio jedini oslonac, jedina sreća u tom bezdušnom djetinjstvu i zbog toga joj je prirastao srcu. ”On je dlakav, mio, njuška mu je okrugla, uši malene, meke. Mala ga povlači za uši, moli ga da oživi u velikoj kući u kojoj je sve mrtvo.” Izvan toga svijeta nitko je ne shvaća, osjeća se odbačenom, no niti ona ne shvaća druge, pogotovo kako se odnose prema onima koji su njoj zanimljivi i zabavni. Nije bila zaokupljena razmišljanjima običnih ljudi i na kraju, ona je mogla zapaziti i uočiti više od ostalih. Tome je djelomično koristila njena maštovitost i oštroumnost.
Sociološka karakterizacija Tajane:
Tajana potječe iz jedne bogate obitelji gdje ima sva materijalna dobra i gdje joj ništa ne bi trebalo nedostajati. Ipak, Tajana je voljela neke ljude, ne ljude koji su bili bogati već one koji su imali bogatstvo u srcu. Zato je ona voljela teticu iako su svi govorili da joj je ona loše društvo, voljela je i medvjeda, jer i on je bio više od oslonca, bio je simbol topline u tom ledenom vremenu. Tajana nije željela živjeti u bogatstvu, jer je u siromaštvu njena duša slobodnija. Zato je ona voljela biti na selu, jer su tamošnja djeca bila sretnija, ispunjenija. Tajana se u bogatstvu osjećala zarobljenom i njeno unutarnje bogatstvo nije postojalo. (”... oh, dosta tog nabrajanja, od svega bogatstva postojao je samo medvjed...”)
Najzanimljivije u romanu:
Metaforičnost: Cijeli roman je zanimljiv, jer govori o djetinjstvu koje je malo tko proživio. To nije djetinjstvo koje bi netko očekivao da bude lijepo i bezbrižno, već grubo i okrutno. Svi bi pomislili da je u bogatoj obitelji djetinjstvo najljepše, a ono je zapravo bez ljubavi, podrške, bez bliskosti. Zanimljiva je i metaforičnost romana, jer svaki predmet u ovome romanu ima svoje preneseno značenje, kao npr. njezin otac. (”Zvuk kamena bačenog s ulice u sobu. Zveket stakla i majčin glas, promukao i odbojan: To je bio tvoj otac.” Citat: str. 9). Njezin otac je predstavljao na neki način taj kamen, kao simbol bezdušnosti, škrtosti, oholosti i nečeg mrtvog, nečeg što je razrušilo cijelu obitelj i njen sklad. Razbijanje tog sklada dovelo je do problema u Tajaninom djetinjstvu. Ona nikada u tih 12 godina nije vidjela svog oca, nije bila potpune sreće jer joj je nedostajala obitelj. Ona je tražila utjehu u medvjedu kao simbolu topline i nečega što je sasvim njeno. Cijeli je Tajanin život simboličan, predstavlja prošlost koja ne može biti obnovljena, predstavlja tugu u hladnom djetinjstvu, okrnjeno srce koje nitko ne vidi niti pokušava vidjeti, ne razumije dobrotu i ne prihvaća iskrenost.
Jezik? Zašto germanizam? Jezik koji se koristi je svakodnevni, uglavnom u žargonu. Iako se radnja odvija u Zagrebu, ljudi u svakodnevnom govoru koriste i neke izraze iz njemačkog jezika.
Na ovom tlu, gdje se radnja priče odvija, uvijek je bio prisutan utjecaj Austrije i Njemačke, pa se to odrazilo i na jezik stanovnika ovog dijela Hrvatske.
Dojam o djelu: Ovo je vrlo osjećajno ispričana priča o jednom djetinjstvu i teškoj svakodnevici u predratnom i ratnom razdoblju. Autorica je uspješno prenijela radnju i djetinjstvo jedne djevojčice koja raste i sazrijeva u jednom preteškom vremenu. Također su vjerno preneseni Tajanini pogledi na život i njeni stavovi prema problemima s kojima se susreće. Time nam je priča postala bliža srcu i sigurno neće biti zaboravljena.
TROJICA U TRNJU
Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 1946. godine. Piše romane, eseje i scenarije. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje i danas radi kao sveučilišni profesor. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pisaca kriminalističkih romana, a istaknuti je pisac romana za djecu i mladež. Značajna su mu djela: "Plava ruža", "Umjetni orao", "Dunav", Vukovarske razglednice", "Trojica u Trnju", "Zeleni tigar", "Koraljna vrata" i "Pokora".
Mjesto radnje:
Zagrebačko naselje Trnje Naselje Dugave u izgradnji
Vrijeme radnje:
Ljetni praznici u vrijeme izgradnje naselja Dugave
Tema:
Pustolovno-kriminalistička priča sa naglašenom humanosti i poštenjem.
Pouka:
Prijateljstvo i odanost prijateljima. Poštenje, humanost i zajednički rad uvijek dovode do pozitivnih rezultata.
Kratki sadržaj:
Hrvoje, Braco i Tut žive u nezanimljivom zagrebačkom naselju Dugavama. Po cijele se dane igraju pucajući iz pištolja na napuštenom gradilištu. Hrvoje je morao otići u Trnje, naselje u kojem je nekad stanovao, nahraniti bakinog psa i mačka, jer je baka otišla u toplice. No više se nije vratio. Svi su ga uzaludno tražili, a u isto vrijeme opljačkana je i banka u Trnju. Braco i Tut dali su se u potragu za Hrvojem. Svi su im u tome pomagali i uspjeli su mu ući u trag. Konačno su na bakinoj kući u Trnju ugledali znak koji je Hrvoje uvijek crtao. Dječaci su odmah znali da im Hrvoje želi nešto poručiti. Našli su ključ bakine kuće i ušli unutra. Ugledali su poruku i postalo im je jasno zašto se Hrvoje krije. Dječaci su primijetili čovjeka kojeg je opisao Hrvoje i počinje potjera. Neznanac im je uspio umaknuti i oni se vratiše kući. Sutradan su se uputili u napuštenu baraku, a iz nje je izašao neznanac koji im je jučer umaknuo. Dječaci su se uputili na policiju i sve su ispričali policijskom inspektoru. Vratili su se natrag u baraku i pronašli torbu punu novčanica. U tom trenutku pojavio se Hrvoje. Dok je pričao svoju priču na vratima barake pojavio se susjed Cvik i tetovirani. Pljačkaši su ih vezali i zakucali vrata barake izvana, no nisu daleko stigli. Vani je već bila policija u zasjedi. Dovela ju je Biba po Hrvojevoj uputi. Slavlju nije bilo kraja. Analiza likova: Hrvoje Živi u novoizgrađenoj kući u Dugavama, a rado odlazi u Trnje gdje je prije živio i gdje ima puno prijatelja. Najviše voli djevojčicu Bibu i gospodina Solarića. Hrvoje je plemenit, hrabar, snalažljiv i uporan. Zahvaljujući njegovoj oštroumnosti i upornosti započelo je traganje za pljačkašem banke.
Braco Živi u istoj zgradi kao i Hrvoje. Oca nerado spominje, jer se rastavio od mame. Dobar je prijatelj i inteligentan, po svojim osobinama pravi vođa.
Tut Najmanj od trojice dječaka. Dobar je prijatelj i slijedi Bracu u svim akcijama iako se boji. Prilično je brbljav, pa često dovodi sebe i prijatelje u neugodne i smiješne situacije. Žgoljav je i slabašan i stalno radi sklekove kako bi ojačao.
(source: lektire.us)
Mjesto radnje:
Zagrebačko naselje Trnje Naselje Dugave u izgradnji
Vrijeme radnje:
Ljetni praznici u vrijeme izgradnje naselja Dugave
Tema:
Pustolovno-kriminalistička priča sa naglašenom humanosti i poštenjem.
Pouka:
Prijateljstvo i odanost prijateljima. Poštenje, humanost i zajednički rad uvijek dovode do pozitivnih rezultata.
Kratki sadržaj:
Hrvoje, Braco i Tut žive u nezanimljivom zagrebačkom naselju Dugavama. Po cijele se dane igraju pucajući iz pištolja na napuštenom gradilištu. Hrvoje je morao otići u Trnje, naselje u kojem je nekad stanovao, nahraniti bakinog psa i mačka, jer je baka otišla u toplice. No više se nije vratio. Svi su ga uzaludno tražili, a u isto vrijeme opljačkana je i banka u Trnju. Braco i Tut dali su se u potragu za Hrvojem. Svi su im u tome pomagali i uspjeli su mu ući u trag. Konačno su na bakinoj kući u Trnju ugledali znak koji je Hrvoje uvijek crtao. Dječaci su odmah znali da im Hrvoje želi nešto poručiti. Našli su ključ bakine kuće i ušli unutra. Ugledali su poruku i postalo im je jasno zašto se Hrvoje krije. Dječaci su primijetili čovjeka kojeg je opisao Hrvoje i počinje potjera. Neznanac im je uspio umaknuti i oni se vratiše kući. Sutradan su se uputili u napuštenu baraku, a iz nje je izašao neznanac koji im je jučer umaknuo. Dječaci su se uputili na policiju i sve su ispričali policijskom inspektoru. Vratili su se natrag u baraku i pronašli torbu punu novčanica. U tom trenutku pojavio se Hrvoje. Dok je pričao svoju priču na vratima barake pojavio se susjed Cvik i tetovirani. Pljačkaši su ih vezali i zakucali vrata barake izvana, no nisu daleko stigli. Vani je već bila policija u zasjedi. Dovela ju je Biba po Hrvojevoj uputi. Slavlju nije bilo kraja. Analiza likova: Hrvoje Živi u novoizgrađenoj kući u Dugavama, a rado odlazi u Trnje gdje je prije živio i gdje ima puno prijatelja. Najviše voli djevojčicu Bibu i gospodina Solarića. Hrvoje je plemenit, hrabar, snalažljiv i uporan. Zahvaljujući njegovoj oštroumnosti i upornosti započelo je traganje za pljačkašem banke.
Braco Živi u istoj zgradi kao i Hrvoje. Oca nerado spominje, jer se rastavio od mame. Dobar je prijatelj i inteligentan, po svojim osobinama pravi vođa.
Tut Najmanj od trojice dječaka. Dobar je prijatelj i slijedi Bracu u svim akcijama iako se boji. Prilično je brbljav, pa često dovodi sebe i prijatelje u neugodne i smiješne situacije. Žgoljav je i slabašan i stalno radi sklekove kako bi ojačao.
(source: lektire.us)
TAJNI DNEVNIK ADRIANA MOLEA
Bilješke o piscu:
Sue Towsend je suvremena engleska spisateljica čiji su romani za omladinu prevedeni na mnoge svjetske jezike, a neki su postali predloškom za radio i scenska djela. Nakon što je 1982. godine objavila prvo djelo, pod naslovom "Adrian", uskoro je, zahvaljujući izvanrednom prijemu kod čitatelja, napisala i objavila "Tajni dnevnik Adriana Molea" i "Novi jadi Adriana Molea".
Kratki sadržaj:
U ovom modernom romanu, upoznajemo glavni lik, trinaestogodišnjeg Adriana Molea, te kroz njegova razmišljanja saznajemo o svim problemima koji ga muče, kao i osobama s kojima se prepliće njegov život. Roman je zapravo njegov vlastiti dnevnik u kojem se nižu njegove misli i zbivanja koja ga zaokupljaju, od dana do dana, od siječnja jedne godine do travnja iduće. Sadržaj knjige nije vezana radnja, to je niz sličica iz njegovog života, niz njegovih "jada", njegovi sukobi s okolinom, s roditeljima, njegove nedoumice, njegova traganja za stotinama odgovora.
Analiza likova:
Adrian je dječak u pubertetu. O njegovom izgledu znamo malo. Znamo da ga muče bubuljice i prištevi, možda je pomalo "bucmast", kako kaže njegov liječnik. Više znamo o njegovim životnim prilikama i neprilikama. Roditelji su mu u stalnoj svađi, čak se na neko vijeme i rastaju, povremeno se baka pojavljuje u kući, s njima živi pas, a kasnije čak i očeva ljubavnica s djetetom i starac Bert. Unatoč svim tim problemima, Adrian polako odrasta, isključuje se iz svijeta odraslih kad je to potrebno za njegov vlastiti mir, gotovo sve situacije uspijeva sam riješiti. On zapravo voli svoje roditelje, pokušava ih vidjeti sa svim vrlinama i manama, ne sukobljava se s njima otvoreno. Ima plemenitu narav (brine o starcu Bertu Baxteru), školskim drugovima oprašta neke njihove propuste, pažljiv je i osjećajan (bira poklone za svoje drage, piše pjesme). On je zapravo jedno dobro dijete koje na neobično duhovit način pliva u "olujnom pubertetskom moru". Čak je i ambiciozan, trudi se biti što bolji u školi, mašta o svojoj budućnosti. Zaljubljen je u Pandoru i ljubav mu pomaže u svakodnevnim "nevoljama", uz nju uspijeva održavati ravnotežu u svom životu: "Nazvao sam Pandoru. Posjetit će me nakon sata iz viole. Ljubav mi je još jedini spas da totalno ne poludim..." (citat, str. 217.)
Pandora je Adrianova vršnjakinja, zgodna djevojčica, "kose boje sirupa", svjesna svog izgleda i svog utjecaja na dječake, ali zapravo dobra kao osoba. Ona puno pomaže Adrianu, daje mu podršku, voli ga i razumije. Njene su obiteljske prilike puno bolje od njegovih, ne živi u oskudici. Prilično samosvjesna i odlučna.
Od ostalih likova mogu spomenuti Adrianovog oca, kako je opisan, ne previše poduzetnog, sklonog alkoholu i samosažaljavanju.
Tu je i Adrianova mama, očito nezadovoljna s onim što joj pruža brak i muž, možda i malo nemarna prema Adrianu, odlazi od kuće kroz neko vrijeme, ali se ponovo vrati i nastoji održati obitelj.
Susrećemo i neke sporedne likove : starca Berta Baxtera, baku Mole, Adrianove kolege, Barrya i Nigela, školske profesore i ravnatelja, neke susjede i dr.
Dojam o djelu:
Ugledavši ovu knjgu, pomislio sam si : "Još mi je samo ovo trebalo!". I tako je bilo sve dok nisam počeo čitati. Polako ulazeći u svijet Sue Townsend i Adriana Molea, shvatio sam kako je ovo djelo veoma zanimljivo i interesantno. Ono što tu knjigu čini još zanimljivijom jest da u tom romanu mogu prepoznati i neke svoje probleme. Knjiga govori o mom vršnjaku koji proživljava doba sazrijevanja i u tom razdoblju pronalazi bezbroj razloga za nezadovoljstvo, ali je poučno i pomalo iznenađujuće da to uspijeva nadvladati svojim prirođenim smislom za humor. Ima dobre prijatelje i to je očito jedna od najvažnijih stvari u životu. Kad sam pročitao knjigu, mogao sam samo reći : "Bravo, Adriane!"
Na kraju bih izdvojio neke humoristične odlomke:
"Našao sam u riječniku riječ koja potpuno odgovara mome starom - simulant. Još je u krevetu, i dalje se kljuka vitaminom C. Pas je zatvoren u drvarnicu. Bogojavljenje je nešto u vezi s tri mudraca. Velika mudrost!"
"Otišao sam u posjet psu. Operiran je. Veterinar mi je pokazao plastičnu vrečici punu svakakvih jezivih stvarčica. Bio je tu komad ugljena, pa malo božićno drvce s torte, pa figurice gusara s modela broda. Jedan je od gusara držao u zamahnutoj ruci bodež, taj je sigurno zadao psu gadne muke. Pas sad izgleda puno bolje. Za dva dana moći će se vratiti kući, nažalost!"
"Stara traži posao! Još ću završiti na ulici kao besprizorni ili tako nešto. Bojim se da ću morati po cijeli dan sjediti u javnoj praonici rublja da se ne smrznem. I što ću jesti cijeli dan? Morat ću jesti pomfrit i slatkiše sve dok ne upropastim tek i dok mi ne popadaju zubi."
"Kupio sam dvije kantice vinilske crne boje i gustu četku. Čim sam se vratio kući iz kluba "Uradi sam", prihvatio sam se posla. Kroz crnu boju neprestano se probija lakrdijaš Noddy... Premazao sam zidove dva puta crnom bojom, ali Noddy se ne da... Treći premaz. Malo je bolje, ali još proviruje Noddyjeva kapa dvorske budale... Ostatkom crne boje i finom četkicom premazao sam Noddyjevu kapu, ali se oni prokleti zvončići i dalje vide... Premazao sam večeras crnim flomasterom 69 zvončića na kapi. Ostalo ih je još 124... U 11 sati i 25 minuta premazao sam i posljednji zvončić. Sad znam kako se Rembrandt osjećao nakon što je oslikao Sikstinsku kapelu u Veneciji. 2 sata u noći. Boja se osušila, ali mora da je loše kvalitete jer posvuda ima pruga, a tu i tamo probijaju Pinokijeve prugaste hlače i njegov crveni nos. Zvončići se, hvala Bogu, više ne vide! Stari je maloprije došao da me potjera u krevet. Rekao je da ga moja soba podsjeća na jednu sliku Salvadora Dalija, da je to pravi nadrealistički košmar, ali ja mislim da to nešto iz njega govori zato što su u njegovoj sobi na zidovima same ružice."
(source: lektire.us)
Sue Towsend je suvremena engleska spisateljica čiji su romani za omladinu prevedeni na mnoge svjetske jezike, a neki su postali predloškom za radio i scenska djela. Nakon što je 1982. godine objavila prvo djelo, pod naslovom "Adrian", uskoro je, zahvaljujući izvanrednom prijemu kod čitatelja, napisala i objavila "Tajni dnevnik Adriana Molea" i "Novi jadi Adriana Molea".
Kratki sadržaj:
U ovom modernom romanu, upoznajemo glavni lik, trinaestogodišnjeg Adriana Molea, te kroz njegova razmišljanja saznajemo o svim problemima koji ga muče, kao i osobama s kojima se prepliće njegov život. Roman je zapravo njegov vlastiti dnevnik u kojem se nižu njegove misli i zbivanja koja ga zaokupljaju, od dana do dana, od siječnja jedne godine do travnja iduće. Sadržaj knjige nije vezana radnja, to je niz sličica iz njegovog života, niz njegovih "jada", njegovi sukobi s okolinom, s roditeljima, njegove nedoumice, njegova traganja za stotinama odgovora.
Analiza likova:
Adrian je dječak u pubertetu. O njegovom izgledu znamo malo. Znamo da ga muče bubuljice i prištevi, možda je pomalo "bucmast", kako kaže njegov liječnik. Više znamo o njegovim životnim prilikama i neprilikama. Roditelji su mu u stalnoj svađi, čak se na neko vijeme i rastaju, povremeno se baka pojavljuje u kući, s njima živi pas, a kasnije čak i očeva ljubavnica s djetetom i starac Bert. Unatoč svim tim problemima, Adrian polako odrasta, isključuje se iz svijeta odraslih kad je to potrebno za njegov vlastiti mir, gotovo sve situacije uspijeva sam riješiti. On zapravo voli svoje roditelje, pokušava ih vidjeti sa svim vrlinama i manama, ne sukobljava se s njima otvoreno. Ima plemenitu narav (brine o starcu Bertu Baxteru), školskim drugovima oprašta neke njihove propuste, pažljiv je i osjećajan (bira poklone za svoje drage, piše pjesme). On je zapravo jedno dobro dijete koje na neobično duhovit način pliva u "olujnom pubertetskom moru". Čak je i ambiciozan, trudi se biti što bolji u školi, mašta o svojoj budućnosti. Zaljubljen je u Pandoru i ljubav mu pomaže u svakodnevnim "nevoljama", uz nju uspijeva održavati ravnotežu u svom životu: "Nazvao sam Pandoru. Posjetit će me nakon sata iz viole. Ljubav mi je još jedini spas da totalno ne poludim..." (citat, str. 217.)
Pandora je Adrianova vršnjakinja, zgodna djevojčica, "kose boje sirupa", svjesna svog izgleda i svog utjecaja na dječake, ali zapravo dobra kao osoba. Ona puno pomaže Adrianu, daje mu podršku, voli ga i razumije. Njene su obiteljske prilike puno bolje od njegovih, ne živi u oskudici. Prilično samosvjesna i odlučna.
Od ostalih likova mogu spomenuti Adrianovog oca, kako je opisan, ne previše poduzetnog, sklonog alkoholu i samosažaljavanju.
Tu je i Adrianova mama, očito nezadovoljna s onim što joj pruža brak i muž, možda i malo nemarna prema Adrianu, odlazi od kuće kroz neko vrijeme, ali se ponovo vrati i nastoji održati obitelj.
Susrećemo i neke sporedne likove : starca Berta Baxtera, baku Mole, Adrianove kolege, Barrya i Nigela, školske profesore i ravnatelja, neke susjede i dr.
Dojam o djelu:
Ugledavši ovu knjgu, pomislio sam si : "Još mi je samo ovo trebalo!". I tako je bilo sve dok nisam počeo čitati. Polako ulazeći u svijet Sue Townsend i Adriana Molea, shvatio sam kako je ovo djelo veoma zanimljivo i interesantno. Ono što tu knjigu čini još zanimljivijom jest da u tom romanu mogu prepoznati i neke svoje probleme. Knjiga govori o mom vršnjaku koji proživljava doba sazrijevanja i u tom razdoblju pronalazi bezbroj razloga za nezadovoljstvo, ali je poučno i pomalo iznenađujuće da to uspijeva nadvladati svojim prirođenim smislom za humor. Ima dobre prijatelje i to je očito jedna od najvažnijih stvari u životu. Kad sam pročitao knjigu, mogao sam samo reći : "Bravo, Adriane!"
Na kraju bih izdvojio neke humoristične odlomke:
"Našao sam u riječniku riječ koja potpuno odgovara mome starom - simulant. Još je u krevetu, i dalje se kljuka vitaminom C. Pas je zatvoren u drvarnicu. Bogojavljenje je nešto u vezi s tri mudraca. Velika mudrost!"
"Otišao sam u posjet psu. Operiran je. Veterinar mi je pokazao plastičnu vrečici punu svakakvih jezivih stvarčica. Bio je tu komad ugljena, pa malo božićno drvce s torte, pa figurice gusara s modela broda. Jedan je od gusara držao u zamahnutoj ruci bodež, taj je sigurno zadao psu gadne muke. Pas sad izgleda puno bolje. Za dva dana moći će se vratiti kući, nažalost!"
"Stara traži posao! Još ću završiti na ulici kao besprizorni ili tako nešto. Bojim se da ću morati po cijeli dan sjediti u javnoj praonici rublja da se ne smrznem. I što ću jesti cijeli dan? Morat ću jesti pomfrit i slatkiše sve dok ne upropastim tek i dok mi ne popadaju zubi."
"Kupio sam dvije kantice vinilske crne boje i gustu četku. Čim sam se vratio kući iz kluba "Uradi sam", prihvatio sam se posla. Kroz crnu boju neprestano se probija lakrdijaš Noddy... Premazao sam zidove dva puta crnom bojom, ali Noddy se ne da... Treći premaz. Malo je bolje, ali još proviruje Noddyjeva kapa dvorske budale... Ostatkom crne boje i finom četkicom premazao sam Noddyjevu kapu, ali se oni prokleti zvončići i dalje vide... Premazao sam večeras crnim flomasterom 69 zvončića na kapi. Ostalo ih je još 124... U 11 sati i 25 minuta premazao sam i posljednji zvončić. Sad znam kako se Rembrandt osjećao nakon što je oslikao Sikstinsku kapelu u Veneciji. 2 sata u noći. Boja se osušila, ali mora da je loše kvalitete jer posvuda ima pruga, a tu i tamo probijaju Pinokijeve prugaste hlače i njegov crveni nos. Zvončići se, hvala Bogu, više ne vide! Stari je maloprije došao da me potjera u krevet. Rekao je da ga moja soba podsjeća na jednu sliku Salvadora Dalija, da je to pravi nadrealistički košmar, ali ja mislim da to nešto iz njega govori zato što su u njegovoj sobi na zidovima same ružice."
(source: lektire.us)
TAJNA DVORCA STRAVE
Tema:
Tri detektiva istražuju Tajnu dvorca strave.
Kratki sadržaj:
Na natječaju mjesne agencije za iznajmljivanje automobila Jupiter je dobio glavni zgoditak, pozlaćeni starinski rolls-royce na tridesetodnevnu upotrebu. S tim su vozilom, toliko važnim u Kaliforniji gdje su udaljenosti pregoleme, Jupiter i njegova dva prijatelja proširili djelatnosti Trojice detektiva. Doista su proveli u djelo svoju krilaticu 'Sve istražujemo'. Detektivima je središte Jonesspas, skladište otpada Jupiterova strica Titusa Jonesa i strine Mathilde. Stožer im je desterometarska prikolica u koju su nagurali ured, tamnu fotografsku sobicu i maleni laboratorij. U nju se može ući samo kroz tajne prolaze koje su dječaci sami izgradili, ali prijeđimo mi na priču. Tri detektiva odmah izrađuju svoje posjetnice koje izgledaju ovako:
Sve istražujemo
? ? ?
Prvi detektiv: Jupiter Jones
Drugi detektiv: Peter Crenshaw
Treći detektiv: Bob Andrews
Svi se pitaju što znače tri upitnika. To je njihov znak – upitnici znače nekakvu enigmu, nekakvu zagonetku koju oni trebaju istražiti. Odmah kreću na svoj prvi zadatak. Saznaju da poznati redatelj traži strašni dvorac za snimanje svog novog filma. Bob u knjižnici traži stare novine u kojima saznaje da je dvorac na glasu kao uklet. Svi ljudi koji su došli prenoćiti u dvorac zauvijek su nestali. Sada svi u velikom luku zaobilaze taj dvorac. Sve se čini veoma uzbudljivo, pa mali detektivi te iste noći odluče poći u dvorac. Dvorac je bio stravičan. Taj dvorac je sagradio poznati glumac horora, koji je umro. U dvorcu su bile obješene razne slike. Detektivima se činilo kao da ih oko s jedne slike gleda. Bilo je tu još mnogo enigmi. U novinama je pisalo da sve posjetitelje dvorca najprije obuzme velika napetost, a zatim strava i užas. Tako je bilo i u njihovom slučaju. Brzo su izjurili van. Stric Titus Jones kupio je velike orgulje, koje su bile jako skupe. Razgovaralo se o tome kako orgulje mogu proizvoditi zvukove koje ljudsko uho ne može čuti. Detektivi idu u dvorac, ali ovog puta po danu. Jupiter je slomio nogu, pa je morao ostati doma u krevetu. Detektivi su u dvorcu vidjeli mnogo zanimljivosti, a poslije ih je zatrpao kamen, pa im je to bilo jako čudno. Napokon su odlučili posjetiti prijatelja slavnog glumca nijemih filmova. Dočekao ih je s limunadom - baš kao da ih je očekivo. Razgovarao je sa njima. Rekao im je da postoji mogućnost da je dvorac uklet i da je duh slavnog glumca u dvorcu, te da bi im bilo bolje da se tamo ne pojavljuju. Jednog dana ih je ciganka također došla upozoriti da je bolje da ne ulaze u dvorac strave. I zadnji dan su se sa svojim rolls-roycem odveli u dvorac strave. Nije se moglo ući kroz glavna vrata. Ušli su sporednim ulazom. Ugledali su ogledalo u kojem je stajala djevojka, dok su se okrenuli nije je bilo. Dotaknuli su ogledalo i otkrili skriveni prolaz. Tamo je bila dvorana sa orguljama. Govorilo se da na orguljama svira Modri fantom. Oni nisu vidjeli nikoga. Dogovorili su se da ostavljaju upitnike kako bi se znali vratiti, jer je dvorac bio ogroman. U jednom trenutku svi su se našli na podu. Nepoznati su ih ljudi odveli u ćelije. Kad je Worhington (vozač) uočio da ih nema, krenuo je u potragu. Bilo mu je lako jer su na zidovima bili upitnici. Ugledao je ljude koji su se detektivima predstavili kao krijumčari. Brzo je oslobodio detektive, pa su krenuli za njima. Prolazili su kroz tunel i na kraju kroz njega došli u kuću gospodina koji je bio prijatelj slavnog glumca. Konačno su ga raskrinkali. Sve im je priznao. On je zapravo bio mrtvi glumac. Dvorac uopće nije bio uklet, nego je on strašio ljude kako bi zadržao svoj dvorac, tj. da ga ljudi ne bi kupili. Nitko nije bio tako hrabar, nego su svi bježali. Zanči, oni niski i visoki tonovi orgulja pobuđivali su stravu i užas u ljudima, pa su oni bježali od dvorca. Oni su odrinuli kamen na dječake. Slavan glumac je glumio ciganku i sve ostale prijetnje. Svaka čast detektivima što su išli do kraja. Na kraju, sa poznatim redateljem sklopili su posao i otkrili tajnu dvorca strave.
Analiza likova:
Mladići koji su si nadjenuli ime Tri detektiva, zapravo se zovu Bob Andrews, Pete Crenshaw i Jupiter Jones, a stanuju u Kalifornijskom gradiću Rocky Beachu, na obali Tihog oceana, nekoliko kilometara od Hollywooda. Bob je nježan i plavokos, voli knjige i pustolovine. Visoki i mišićav Pete uglavnom je uzrujan prije događaja, ali kad zaškripi uvijek je izvor nepresušne snage. Jupiter im je vođa. Okruglast je i bistar kao sunce. Iako se na njegovu licu zna zrcaliti i posvemašnja glupost, iza nje se krije bistar i nadasve oštar um. Bob i Pete stanuju s roditeljima, a Jupiter kod strica i strine, jer je osirotio u ranome djetinjstvu. Iza sebe je ostavio kratku glumačku karijeru. Njemu to glumačko iskustvo često dobro dolazi kad god radi na slučaju, ali ne trpi da ga zovu Bucko i podsjećaju na glumačke dane.
Još postoje 3 nastavka knjige: • Tajna dvorca strave • Zagonetka mucavog papagaja • Tajna lubanje koja govori • Sablasni smijeh
(source: lektire.us)
Tri detektiva istražuju Tajnu dvorca strave.
Kratki sadržaj:
Na natječaju mjesne agencije za iznajmljivanje automobila Jupiter je dobio glavni zgoditak, pozlaćeni starinski rolls-royce na tridesetodnevnu upotrebu. S tim su vozilom, toliko važnim u Kaliforniji gdje su udaljenosti pregoleme, Jupiter i njegova dva prijatelja proširili djelatnosti Trojice detektiva. Doista su proveli u djelo svoju krilaticu 'Sve istražujemo'. Detektivima je središte Jonesspas, skladište otpada Jupiterova strica Titusa Jonesa i strine Mathilde. Stožer im je desterometarska prikolica u koju su nagurali ured, tamnu fotografsku sobicu i maleni laboratorij. U nju se može ući samo kroz tajne prolaze koje su dječaci sami izgradili, ali prijeđimo mi na priču. Tri detektiva odmah izrađuju svoje posjetnice koje izgledaju ovako:
Sve istražujemo
? ? ?
Prvi detektiv: Jupiter Jones
Drugi detektiv: Peter Crenshaw
Treći detektiv: Bob Andrews
Svi se pitaju što znače tri upitnika. To je njihov znak – upitnici znače nekakvu enigmu, nekakvu zagonetku koju oni trebaju istražiti. Odmah kreću na svoj prvi zadatak. Saznaju da poznati redatelj traži strašni dvorac za snimanje svog novog filma. Bob u knjižnici traži stare novine u kojima saznaje da je dvorac na glasu kao uklet. Svi ljudi koji su došli prenoćiti u dvorac zauvijek su nestali. Sada svi u velikom luku zaobilaze taj dvorac. Sve se čini veoma uzbudljivo, pa mali detektivi te iste noći odluče poći u dvorac. Dvorac je bio stravičan. Taj dvorac je sagradio poznati glumac horora, koji je umro. U dvorcu su bile obješene razne slike. Detektivima se činilo kao da ih oko s jedne slike gleda. Bilo je tu još mnogo enigmi. U novinama je pisalo da sve posjetitelje dvorca najprije obuzme velika napetost, a zatim strava i užas. Tako je bilo i u njihovom slučaju. Brzo su izjurili van. Stric Titus Jones kupio je velike orgulje, koje su bile jako skupe. Razgovaralo se o tome kako orgulje mogu proizvoditi zvukove koje ljudsko uho ne može čuti. Detektivi idu u dvorac, ali ovog puta po danu. Jupiter je slomio nogu, pa je morao ostati doma u krevetu. Detektivi su u dvorcu vidjeli mnogo zanimljivosti, a poslije ih je zatrpao kamen, pa im je to bilo jako čudno. Napokon su odlučili posjetiti prijatelja slavnog glumca nijemih filmova. Dočekao ih je s limunadom - baš kao da ih je očekivo. Razgovarao je sa njima. Rekao im je da postoji mogućnost da je dvorac uklet i da je duh slavnog glumca u dvorcu, te da bi im bilo bolje da se tamo ne pojavljuju. Jednog dana ih je ciganka također došla upozoriti da je bolje da ne ulaze u dvorac strave. I zadnji dan su se sa svojim rolls-roycem odveli u dvorac strave. Nije se moglo ući kroz glavna vrata. Ušli su sporednim ulazom. Ugledali su ogledalo u kojem je stajala djevojka, dok su se okrenuli nije je bilo. Dotaknuli su ogledalo i otkrili skriveni prolaz. Tamo je bila dvorana sa orguljama. Govorilo se da na orguljama svira Modri fantom. Oni nisu vidjeli nikoga. Dogovorili su se da ostavljaju upitnike kako bi se znali vratiti, jer je dvorac bio ogroman. U jednom trenutku svi su se našli na podu. Nepoznati su ih ljudi odveli u ćelije. Kad je Worhington (vozač) uočio da ih nema, krenuo je u potragu. Bilo mu je lako jer su na zidovima bili upitnici. Ugledao je ljude koji su se detektivima predstavili kao krijumčari. Brzo je oslobodio detektive, pa su krenuli za njima. Prolazili su kroz tunel i na kraju kroz njega došli u kuću gospodina koji je bio prijatelj slavnog glumca. Konačno su ga raskrinkali. Sve im je priznao. On je zapravo bio mrtvi glumac. Dvorac uopće nije bio uklet, nego je on strašio ljude kako bi zadržao svoj dvorac, tj. da ga ljudi ne bi kupili. Nitko nije bio tako hrabar, nego su svi bježali. Zanči, oni niski i visoki tonovi orgulja pobuđivali su stravu i užas u ljudima, pa su oni bježali od dvorca. Oni su odrinuli kamen na dječake. Slavan glumac je glumio ciganku i sve ostale prijetnje. Svaka čast detektivima što su išli do kraja. Na kraju, sa poznatim redateljem sklopili su posao i otkrili tajnu dvorca strave.
Analiza likova:
Mladići koji su si nadjenuli ime Tri detektiva, zapravo se zovu Bob Andrews, Pete Crenshaw i Jupiter Jones, a stanuju u Kalifornijskom gradiću Rocky Beachu, na obali Tihog oceana, nekoliko kilometara od Hollywooda. Bob je nježan i plavokos, voli knjige i pustolovine. Visoki i mišićav Pete uglavnom je uzrujan prije događaja, ali kad zaškripi uvijek je izvor nepresušne snage. Jupiter im je vođa. Okruglast je i bistar kao sunce. Iako se na njegovu licu zna zrcaliti i posvemašnja glupost, iza nje se krije bistar i nadasve oštar um. Bob i Pete stanuju s roditeljima, a Jupiter kod strica i strine, jer je osirotio u ranome djetinjstvu. Iza sebe je ostavio kratku glumačku karijeru. Njemu to glumačko iskustvo često dobro dolazi kad god radi na slučaju, ali ne trpi da ga zovu Bucko i podsjećaju na glumačke dane.
Još postoje 3 nastavka knjige: • Tajna dvorca strave • Zagonetka mucavog papagaja • Tajna lubanje koja govori • Sablasni smijeh
(source: lektire.us)
ŠUMA STRIBOROVA
Ivana Brlić Mažuranić rođena je 1874. godine u Ogulinu, gdje je i živjela do svoje šeste godine. Poslije toga živi u Zagrebu i pohađa privatnu školu, posvećujući osobitu brigu izučavanju jezika, te je u najmlađim godinama govorila i pisala francuski, a kasnije je još naučila njemački, ruski i engleski jezik. Objavila je sljedeća djela: "Valjani i nezadovoljni", "Škola i praznici", "Slike", "Čudnovate zgode šegrta Hlapića", "Priče iz davnine", "Knjiga omladini", i još neka poučna djela. "Priče iz davnine" doživjele su niz izdanja u zemlji i prevedene su na desetak europskih jezika: engleski, švedski, češki, danski, ruski, slovački, njemački, francuski, talijanski i ukrajinski. Neki strani književnici povezivali su "Priče iz davnine" s narodnim pričama, ali poznato je da se radi o originalnom djelu koje sa narodnim pričama povezuju samo likovi i mjesta iz hrvatske mitologije. Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21. 09. 1938. godine.
Mjesto radnje:
Šuma Striborova, selo
Vrijeme radnje:
Davno
Tema:
Ljubav majke prema sinu
Osnovna misao:
Dobro pobjeđuje zlo
Likovi:
Majka, sin, snaha, Malik Tintilinić, Domaći, Stribor i djevojka
Kratki sadržaj:
Neki je momak ušao u šumu Striborovu, a da nije znao da je ona začarana i da se u njoj događaju razna čuda. Šuma je morala ostati začarana sve dok u nju ne dođe netko kome je draža njegova nesreća od sve sreće ovoga svijeta. Kada je momak nasjekao drva i sjeo na panj da se malo odmori, iz panja izađe zmija i počme se motati oko momka. Ali to nije bila prava zmija, već djevojka koje je bila ukleta radi grijeha i zlobe, a mogao ju je osloboditi samo onaj tko bi se njome oženio. Momak je pomislio da je zmija toliko lijepa da bi je mogao ponijeti kući. Pomislivši kako je momak glup zmija se odmah pretvori u djevojku, te ga zamoli da je povede kući i oženi se njome. Zbog zlobnih misli djevojci - zmiji u ustima je i dalje zmijski otrov. Momak je bio dobar, plašljiv i stidljiv, i bilo mu je neugodno da ne ispuni želju zmiji, koja se radi njega pretvorila u djevojku. Bila mu je i ljepa, a on onako neuk nije mogao znati što joj je u ustima. Momak je poveo djevojku kući u kojoj je živio sa svojom starom majkom. Majka je bila stara i mudra, te je odmah vidjela kakva joj je snaha i što ima u ustima. Pokušala je objasniti sinu da je pogriješio i da je u kuću doveo zmiju, ali se on naljutio i još pomislio da mu je majka vještica. Tako su njih troje nastavili živjeti zajedno, ali ne i složno. Snaha je bila zlobna, proždrljiva i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio samo da joj ugodi. Jednog dana kad je majka bila toliko nesretna da je poželjela umrijeti, pred kućom na hladnoći ugleda siromašnu djevojku koja prodaje treščice. Majka nije imala novca, ali uzme nekoliko grančica, a djevojci je iz zahvalnosti zakrpala poderan rukav na staroj haljini. Uvečer su sin i snaha otišli u posjet kumovima, a majka je ostala sama. Morala je ugrijati vodu dok se oni vrate, te potpali vatru onim treščicama što ih je kupila od siromašne djevojke. Kada se vatra rasplamsala začulo se pucketanje, a iz svake treščice pojavi se veseli plamićak. Bili su to Domaći. Majka je pomislila da joj to Bog šalje utjehu, veselila se zajedno sa njima, ali svoju tugu nije zaboravila. Ispriča Domaćima svoju nesreću i zamoli ih za pomoć. Jedan od domaćih, Malik Tintilinić, predloži da pod kokoš podmetnu svračja jaja, a snaha će se polakomiti i kao svaka šumska guja isplaziti jezik. Tada će sin vidjeti što je učinio. Kako su se dogovorili tako su i učinili. Kada je došlo vrijeme izlegli su se svračići, a snaha zapovijedi majci da donese gnijezdo i pozove selo da se pohvali. Kad je ugledala svračiće isplazila je svoj tanki zmijski jezik i tako je cijelo selo saznalo da je ona zmija, a ne žena. No sina ni ovo nije opametilo. Toliko se naljutio na majku da ju je otjerao iz kuće, iako je vani bio snijeg. Majka je žalosno išla preko snježnih polja, a kada više nije mogla dalje zapalila je vatru od one treščice i ponovno su se pojavili Domaći. Majka im je ispričala što se dogodilo i oni je povedu do svog starješine Stribora. Sve mu ispričaju, a on majci ponudi sa se vrati u svoje rodno selo, u svoju mladost koja će vječno trajati, i tako zaboraviti na sve svoje brige pa i sina. Kad je majka to čula zahvali Striboru na dobroti i odluči ostati u svojoj nesreći, radije nego da zaboravi sina, makar i za sve blago ovog svijeta. Nakon tih riječi nestadoše sve čarolije u šumi Striborovoj. Nestadoše Stribor i Domaći, snaha se pretvori u zmiju, a majka i sin su ostali sami usred šume i sretno su se vratili kući. Sin je majku zamolio da joj oprosti, iako mu ona zbog ljubavi nikada nije ni zamjerila, a poslije se oženio sa djevojkom koja je prodavala treščice, tako da su kasnije sve troje sretno živjeli.
(source: lektire.us)
Mjesto radnje:
Šuma Striborova, selo
Vrijeme radnje:
Davno
Tema:
Ljubav majke prema sinu
Osnovna misao:
Dobro pobjeđuje zlo
Likovi:
Majka, sin, snaha, Malik Tintilinić, Domaći, Stribor i djevojka
Kratki sadržaj:
Neki je momak ušao u šumu Striborovu, a da nije znao da je ona začarana i da se u njoj događaju razna čuda. Šuma je morala ostati začarana sve dok u nju ne dođe netko kome je draža njegova nesreća od sve sreće ovoga svijeta. Kada je momak nasjekao drva i sjeo na panj da se malo odmori, iz panja izađe zmija i počme se motati oko momka. Ali to nije bila prava zmija, već djevojka koje je bila ukleta radi grijeha i zlobe, a mogao ju je osloboditi samo onaj tko bi se njome oženio. Momak je pomislio da je zmija toliko lijepa da bi je mogao ponijeti kući. Pomislivši kako je momak glup zmija se odmah pretvori u djevojku, te ga zamoli da je povede kući i oženi se njome. Zbog zlobnih misli djevojci - zmiji u ustima je i dalje zmijski otrov. Momak je bio dobar, plašljiv i stidljiv, i bilo mu je neugodno da ne ispuni želju zmiji, koja se radi njega pretvorila u djevojku. Bila mu je i ljepa, a on onako neuk nije mogao znati što joj je u ustima. Momak je poveo djevojku kući u kojoj je živio sa svojom starom majkom. Majka je bila stara i mudra, te je odmah vidjela kakva joj je snaha i što ima u ustima. Pokušala je objasniti sinu da je pogriješio i da je u kuću doveo zmiju, ali se on naljutio i još pomislio da mu je majka vještica. Tako su njih troje nastavili živjeti zajedno, ali ne i složno. Snaha je bila zlobna, proždrljiva i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio samo da joj ugodi. Jednog dana kad je majka bila toliko nesretna da je poželjela umrijeti, pred kućom na hladnoći ugleda siromašnu djevojku koja prodaje treščice. Majka nije imala novca, ali uzme nekoliko grančica, a djevojci je iz zahvalnosti zakrpala poderan rukav na staroj haljini. Uvečer su sin i snaha otišli u posjet kumovima, a majka je ostala sama. Morala je ugrijati vodu dok se oni vrate, te potpali vatru onim treščicama što ih je kupila od siromašne djevojke. Kada se vatra rasplamsala začulo se pucketanje, a iz svake treščice pojavi se veseli plamićak. Bili su to Domaći. Majka je pomislila da joj to Bog šalje utjehu, veselila se zajedno sa njima, ali svoju tugu nije zaboravila. Ispriča Domaćima svoju nesreću i zamoli ih za pomoć. Jedan od domaćih, Malik Tintilinić, predloži da pod kokoš podmetnu svračja jaja, a snaha će se polakomiti i kao svaka šumska guja isplaziti jezik. Tada će sin vidjeti što je učinio. Kako su se dogovorili tako su i učinili. Kada je došlo vrijeme izlegli su se svračići, a snaha zapovijedi majci da donese gnijezdo i pozove selo da se pohvali. Kad je ugledala svračiće isplazila je svoj tanki zmijski jezik i tako je cijelo selo saznalo da je ona zmija, a ne žena. No sina ni ovo nije opametilo. Toliko se naljutio na majku da ju je otjerao iz kuće, iako je vani bio snijeg. Majka je žalosno išla preko snježnih polja, a kada više nije mogla dalje zapalila je vatru od one treščice i ponovno su se pojavili Domaći. Majka im je ispričala što se dogodilo i oni je povedu do svog starješine Stribora. Sve mu ispričaju, a on majci ponudi sa se vrati u svoje rodno selo, u svoju mladost koja će vječno trajati, i tako zaboraviti na sve svoje brige pa i sina. Kad je majka to čula zahvali Striboru na dobroti i odluči ostati u svojoj nesreći, radije nego da zaboravi sina, makar i za sve blago ovog svijeta. Nakon tih riječi nestadoše sve čarolije u šumi Striborovoj. Nestadoše Stribor i Domaći, snaha se pretvori u zmiju, a majka i sin su ostali sami usred šume i sretno su se vratili kući. Sin je majku zamolio da joj oprosti, iako mu ona zbog ljubavi nikada nije ni zamjerila, a poslije se oženio sa djevojkom koja je prodavala treščice, tako da su kasnije sve troje sretno živjeli.
(source: lektire.us)
ŠKOLJKA
Priča Školjka vrlo je osjećajna i materijalna što znači da pisac piše o siromaštvu i osjećajima koji tada čeznjivo dolaze do izražaja. U tim trenucima vrlo je teško suočiti se sa životom kao što se događa u priči, jer vlada jad, tuga i strah. Opis okoline je vrlo prazan, jer u prostoru nema mnogo stvari, no u sobi ima stol oko kojeg su poslagani stolci. Atmosfera je vrlo napeta jer Vanin otac mora krasti te neželi da ga uhvate. Vojnici kradu sve što mogu, te nema veselja nego sve ima ambijent groblja, sve je tiho, u svima vlada strah. Fabula ima uvod (opis stanja siromašne obitelji), početak radnje( otac dolazi kući iz sela i donosi ukradene predmete), vrhunac (strah i opisivanje dogañaja u selu, ubijanja nedužnih ljudi ) i rasplet ( dolazak vojnika i ubijanje Vaninog oca) .
Posebno su mi se svidjele rečenice: “ Majka je prisvjetljavala, otac se prao, crni zavežalj ležao na stolu. O njemu je Vana u polusnu natucala:suharici maslinovih grana ubrani u zabranjenim maslinicima, ukradeni krumpiri, preko prekupaca nabavljeno brašno … ” (str.33). U toj rečenici osjeća se napetost i brzina koju otac želi što brže odstraniti jer zna da radi krivična djela i time se pravi lopovom, kao i u ovoj rečenici: “Otac je bio u smrtnome strahu. Čim bi začuo cokule da udaraju o kamenje ispod vrata, sjedao bi na bilo što ondje gdje je zatečen “(str.39). “ Na odlasku teta pokloni Vani kišobran, nov, velik kao balahin. Nije bilo mnogo potrebe da se majka i kćerka dogovaraju : Od kišobrana se dade načiniti lijepa i obilata suknja 7 odvojit ćemo platno od žica, razrezati svedeni dio u širinu struka, obrubiti krajeve i suknja je za nošenje “. U ovoj rečenici vidimo da se Vana i majka dobro slažu te da iz svake dobivene stvari mogu napraviti nešto korisno za njihov život. ”Plava, crvena i žuta boja ovojaju poprijeko nareze lukova koji se lepezasto izvijaju iz unutra poudvračenog koljenašca … koliko god se položaja izmjeni, uvijek će se nešto drugo otkriti”. Pisac opisuje školjku uz mnogo ukrasnih pridjeva, opisuje ljepotu školjke. “ Sakupljala sam vunu po proplancima, ostaše na grmlju … Navečer sam majci donijela šaku grube i zaprljane vune … “ (str.39) Ovdje Vana svojom željom da dobije kaput dokazuje da joj ništa nije teško te se muči da nañe i najmanji komadić vune i tome se jako veseli. “ Nañe se u dvorištu onoga časa kad su vojnici nahrupili na vrata, opkolili je strgali joj školjku sa ñempera i meñu sobom je ponijeli prema ranjeniku koji se dovlačio. Otac je sjedio na panju i brisao znoj sa čela, nije se usudio pomaknuti kads je vidio vojnika sa povezanom glavom ”. U toj rečenici otac se suočuje sa svojom sudbinom i zna što ga čeka. Kraj je vrlo senzibilan te završava s rečenicom : “ Zapazivši da čovjek hramlje, ranjenik reče nešto svojim drugovima … Začudo ni pod tim paklenastim osvjetljenjem više nije mogla u mraku pronaći svoju školjku “. Vojnici su ubili Vanu i njenog oca , a uzrok tomu je bila preljepa školjka.
Knjiga Školjka od Ivana Aralice vrlo mi se svidjela jer je vrlo jednostavno napisana. Nema mnogo opisa, a rečenice su lako razumljive, ne mora se mnogo razmišljati kao kod nekih drugih pisaca. Govori i podsijeća nas kako je nekim ljudima u životu pogotovo u ratu. Glavni lik čini Vana, a sporedni njen otac i majka. Školjka ima glavnu ulogu jer mami Vanu svojom ljepotom. Radnja se odvija u malom selu kraj granice, a dogaña se za vrijeme rata. Vrlo je zgodno napisana i isto bih ju tako napisao, te mi se zato sviña.
Posebno su mi se svidjele rečenice: “ Majka je prisvjetljavala, otac se prao, crni zavežalj ležao na stolu. O njemu je Vana u polusnu natucala:suharici maslinovih grana ubrani u zabranjenim maslinicima, ukradeni krumpiri, preko prekupaca nabavljeno brašno … ” (str.33). U toj rečenici osjeća se napetost i brzina koju otac želi što brže odstraniti jer zna da radi krivična djela i time se pravi lopovom, kao i u ovoj rečenici: “Otac je bio u smrtnome strahu. Čim bi začuo cokule da udaraju o kamenje ispod vrata, sjedao bi na bilo što ondje gdje je zatečen “(str.39). “ Na odlasku teta pokloni Vani kišobran, nov, velik kao balahin. Nije bilo mnogo potrebe da se majka i kćerka dogovaraju : Od kišobrana se dade načiniti lijepa i obilata suknja 7 odvojit ćemo platno od žica, razrezati svedeni dio u širinu struka, obrubiti krajeve i suknja je za nošenje “. U ovoj rečenici vidimo da se Vana i majka dobro slažu te da iz svake dobivene stvari mogu napraviti nešto korisno za njihov život. ”Plava, crvena i žuta boja ovojaju poprijeko nareze lukova koji se lepezasto izvijaju iz unutra poudvračenog koljenašca … koliko god se položaja izmjeni, uvijek će se nešto drugo otkriti”. Pisac opisuje školjku uz mnogo ukrasnih pridjeva, opisuje ljepotu školjke. “ Sakupljala sam vunu po proplancima, ostaše na grmlju … Navečer sam majci donijela šaku grube i zaprljane vune … “ (str.39) Ovdje Vana svojom željom da dobije kaput dokazuje da joj ništa nije teško te se muči da nañe i najmanji komadić vune i tome se jako veseli. “ Nañe se u dvorištu onoga časa kad su vojnici nahrupili na vrata, opkolili je strgali joj školjku sa ñempera i meñu sobom je ponijeli prema ranjeniku koji se dovlačio. Otac je sjedio na panju i brisao znoj sa čela, nije se usudio pomaknuti kads je vidio vojnika sa povezanom glavom ”. U toj rečenici otac se suočuje sa svojom sudbinom i zna što ga čeka. Kraj je vrlo senzibilan te završava s rečenicom : “ Zapazivši da čovjek hramlje, ranjenik reče nešto svojim drugovima … Začudo ni pod tim paklenastim osvjetljenjem više nije mogla u mraku pronaći svoju školjku “. Vojnici su ubili Vanu i njenog oca , a uzrok tomu je bila preljepa školjka.
Knjiga Školjka od Ivana Aralice vrlo mi se svidjela jer je vrlo jednostavno napisana. Nema mnogo opisa, a rečenice su lako razumljive, ne mora se mnogo razmišljati kao kod nekih drugih pisaca. Govori i podsijeća nas kako je nekim ljudima u životu pogotovo u ratu. Glavni lik čini Vana, a sporedni njen otac i majka. Školjka ima glavnu ulogu jer mami Vanu svojom ljepotom. Radnja se odvija u malom selu kraj granice, a dogaña se za vrijeme rata. Vrlo je zgodno napisana i isto bih ju tako napisao, te mi se zato sviña.
SUTON
Ivo Vojnović (1857. g. Dubrovnik – 1929. g. Beograd), po sudu svog brata Luja, bio je intiutivan teatralni genij, nesravnjiv metteur en scene, kojega je demon kazališta opčinio i ništa se protiv njega nije moglo. Treba međutim dodati: taj ga je demon opčinio u tolikoj mjeri da ni njegov dramski talent često nije mogao ništa protiv njega. Iako Dubrovačku trilogiju Vojnović dovršava izvan Dubrovnika, svijet te drame rodio se u doba njegova dubrovačkog boravka. Postigavši Ekvinocijem ono što je uzalud očekivao od Psyche – zanosne kritike i prodoran uspjeh, dakle, slavu, on je, možda i osokoljen njome, počeo dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih soneta. Dok je u Ekvinociju bio bio na terenu svojih ranih proza, prenijevši čak iz Ksante u kasniju dramu viziju oluje, dotle Dubrovačka trilogija raste na lirskoj sentimentalno-intimnoj žici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, započinje novi period hrvatske lirike. Suton je drugi dio Dubrovačke trilogije.
Vrsta djela:
Drama jednočinka, tragedija
Mjesto radnje:
Benešina kuća (na Pustijerni) u gradu
Vrijeme radnje:
1832. godina
Motivi:
Ljubav, odricanje, obitelj, plemstvo koje propada…
Kratki sadržaj:
Gospa Mare je sama, ali se njezine kćeri uskoro vraćaju s molitve. Razgovaraju, a zatim dolazi gospar Vaso da plati Mari za neka grla. Uskoro dolazi Lujo, kmet kojeg voli Marina kćerka Pavle, i moli Pavlu da pobjegne s njim, budući da se, jer je on sin kmeta a ona plemićeva kći, ne smiju viđati. Ona teška srca odbije jer bi to potpuno uništilo njenu ionako gotovo propalu obitelj. Nakon što Lujo ode, Pavle se rastrgana između njega i obitelji odluči ubiti. Ipak, prije toga sve kaže majki koja joj ne vjeruje. Pavle joj dokaže što je spremna učiniti tako da si odreže kosu. Majka joj tada povjeruje.
Analiza glavnog lika:
Pavle Ima 27 godina, jedna od najljepših heroina hrvatske književnosti. Ona je jako emotivna mlada žena koja se odriče svoje ljubavi zbog korijena svoje obitelji. Ona je vrlo ponosna, a njezin ponos ujedno predstavlja i ponos Dubrovnika i njegovog već pomalo propadajućeg plemstva.
Sporedni likovi:
Mara Nikšina Beneša, Made, Ore, Kata, Luco Orsatov Volzo, Sabo Šiškov Prokulo, Lujo Lasić, Vaso, jedna kozica
Jezik i stil:
Suton je drugi dio Dubrovačke trilogije, iako se može izvoditi i kao zasebna cjelina. To je drama jednočinka s nekoliko slika. Napisana je na hrvatskom jeziku, dubrovačkim dijalektom. U njoj ima i dosta tuđica, uglavnom iz talijanskog jezika. Likovi uglavnom govore dijalogom, ali i monologom. Didaskalije su najčešće napisane iza imena lika, pisane kurzivom. U drami ima usporedbi, metafora, kontrasta, ironije, onomatopeja…
Vrsta djela:
Drama jednočinka, tragedija
Mjesto radnje:
Benešina kuća (na Pustijerni) u gradu
Vrijeme radnje:
1832. godina
Motivi:
Ljubav, odricanje, obitelj, plemstvo koje propada…
Kratki sadržaj:
Gospa Mare je sama, ali se njezine kćeri uskoro vraćaju s molitve. Razgovaraju, a zatim dolazi gospar Vaso da plati Mari za neka grla. Uskoro dolazi Lujo, kmet kojeg voli Marina kćerka Pavle, i moli Pavlu da pobjegne s njim, budući da se, jer je on sin kmeta a ona plemićeva kći, ne smiju viđati. Ona teška srca odbije jer bi to potpuno uništilo njenu ionako gotovo propalu obitelj. Nakon što Lujo ode, Pavle se rastrgana između njega i obitelji odluči ubiti. Ipak, prije toga sve kaže majki koja joj ne vjeruje. Pavle joj dokaže što je spremna učiniti tako da si odreže kosu. Majka joj tada povjeruje.
Analiza glavnog lika:
Pavle Ima 27 godina, jedna od najljepših heroina hrvatske književnosti. Ona je jako emotivna mlada žena koja se odriče svoje ljubavi zbog korijena svoje obitelji. Ona je vrlo ponosna, a njezin ponos ujedno predstavlja i ponos Dubrovnika i njegovog već pomalo propadajućeg plemstva.
Sporedni likovi:
Mara Nikšina Beneša, Made, Ore, Kata, Luco Orsatov Volzo, Sabo Šiškov Prokulo, Lujo Lasić, Vaso, jedna kozica
Jezik i stil:
Suton je drugi dio Dubrovačke trilogije, iako se može izvoditi i kao zasebna cjelina. To je drama jednočinka s nekoliko slika. Napisana je na hrvatskom jeziku, dubrovačkim dijalektom. U njoj ima i dosta tuđica, uglavnom iz talijanskog jezika. Likovi uglavnom govore dijalogom, ali i monologom. Didaskalije su najčešće napisane iza imena lika, pisane kurzivom. U drami ima usporedbi, metafora, kontrasta, ironije, onomatopeja…
STARAC I MORE
Ernest Hamingway rođen je 1899. g., a umro 1961. u SAD-u. Bio je pustolov koji se bavio novinarstvom, boksom, lovom, sudjelovao je u 1. svjetskom ratu, bio je ratni dopisnik u Grčkoj, Kini, Španjolskoj i zapadnom frontu u 2. svjetskom ratu. Proveo je buran život, ženio se četiri puta, a kad je osjetio da više ne može pisati izvršio je samoubojstvo. Ubraja se u najistaknutije američke pisce 20. stoljeća. Njegovi junaci su snažni muškarci, koji se uklapaju u svoju životnu sredinu. Neki od njegovih romana su: “Zbogom oružje”, “Imati i nemati”, “Kome zvono zvoni”, a romanom “Starac i more” dobio je 1954. g. Nobelovu nagradu za književnost.
Kratki sadržaj:
Starac Santiago, siromašan, ali bogat iskustvom već danima nije uspio uloviti ribu. Dječak koji povremeno s njim odlazi u ribolov i uči od njega tajne lova, pomaže mu, donosi mu hranu i razgovara s njim. Osamdeset i peti dan, starac se ponovo uputi na more s osjećajem da će ovog puta imati sreće. Odlazi daleko na pučinu, spusti mamce i polako zaplovi. U podne prvog dana zagrizla je velika riba i počela vući čamac. Započela je borba između starca i ribe. Treći dan je riba konačno izronila izmorena. Uspio ju je privući čamcu i probosti harpunom. Privezao ju je za čamac i krenuo na dug put natrag u selo. Riba je bila ogromna, duža od čamca. Međutim, privučeni krvlju, pojavili su se morski psi. Prvog je starac savladao harpunom, ali ubijeni morski pas odvukao je njegovo oružje u dubinu. Starac je zavezao nož za veslo i nastavio borbu sa psinama. Kad je ostao bez noža, udarao je pse veslom. Riba je bila toliko izgrižena da je nije htio gledati. Boljelo ga je da nešto toliko lijepo uništavaju morski psi. Riba se nije mogla braniti od njihovih zubi jer je bila mrtva zbog njega, i zato ju je on branio sve dok nije slomio i posljednje oružje. U luku je stigao iza ponoći, a uz bok čamca ostali su vezani ostaci ribe. Jedva se dovukao u kolibu. Ujutro ga je dječak našao kako spava. Zaplakao je kad mu je vidio izranjene ruke. Znao je kakvu borbu je preživio starac prema veličini ribe. Ribari u luci su također znali što se dogodilo na pučini i cijenili su starčev napor.
Tema:
Odnos čovjeka i prirode, obilježen uzvišenom borbom, ali i međusobnim poštovanjem.
Ideja:
Nikad ne treba gubiti vjeru u samog sebe.
Dojam o djelu:
Premda je to naizgled jednostavna priča, saznala sam mnogo o tom hrabrom starcu. Nježan je prema dječaku, pun poštovanja prema ulovljenoj ribi, opasan za morske pse koji uništavaju ljepotu ribe. Dojmilo me se da ga nikakve nedaće nisu slomile, već kao da su u njemu pokrenule nove snage i želju za borbom. Starac se služio oružjem čovjeka: inteligencijom, hrabrošću i iskustvom, a riba svojim prirodnim osobinama: snagom i nagonom za opstankom.
(source: lektire.us)
Kratki sadržaj:
Starac Santiago, siromašan, ali bogat iskustvom već danima nije uspio uloviti ribu. Dječak koji povremeno s njim odlazi u ribolov i uči od njega tajne lova, pomaže mu, donosi mu hranu i razgovara s njim. Osamdeset i peti dan, starac se ponovo uputi na more s osjećajem da će ovog puta imati sreće. Odlazi daleko na pučinu, spusti mamce i polako zaplovi. U podne prvog dana zagrizla je velika riba i počela vući čamac. Započela je borba između starca i ribe. Treći dan je riba konačno izronila izmorena. Uspio ju je privući čamcu i probosti harpunom. Privezao ju je za čamac i krenuo na dug put natrag u selo. Riba je bila ogromna, duža od čamca. Međutim, privučeni krvlju, pojavili su se morski psi. Prvog je starac savladao harpunom, ali ubijeni morski pas odvukao je njegovo oružje u dubinu. Starac je zavezao nož za veslo i nastavio borbu sa psinama. Kad je ostao bez noža, udarao je pse veslom. Riba je bila toliko izgrižena da je nije htio gledati. Boljelo ga je da nešto toliko lijepo uništavaju morski psi. Riba se nije mogla braniti od njihovih zubi jer je bila mrtva zbog njega, i zato ju je on branio sve dok nije slomio i posljednje oružje. U luku je stigao iza ponoći, a uz bok čamca ostali su vezani ostaci ribe. Jedva se dovukao u kolibu. Ujutro ga je dječak našao kako spava. Zaplakao je kad mu je vidio izranjene ruke. Znao je kakvu borbu je preživio starac prema veličini ribe. Ribari u luci su također znali što se dogodilo na pučini i cijenili su starčev napor.
Tema:
Odnos čovjeka i prirode, obilježen uzvišenom borbom, ali i međusobnim poštovanjem.
Ideja:
Nikad ne treba gubiti vjeru u samog sebe.
Dojam o djelu:
Premda je to naizgled jednostavna priča, saznala sam mnogo o tom hrabrom starcu. Nježan je prema dječaku, pun poštovanja prema ulovljenoj ribi, opasan za morske pse koji uništavaju ljepotu ribe. Dojmilo me se da ga nikakve nedaće nisu slomile, već kao da su u njemu pokrenule nove snage i želju za borbom. Starac se služio oružjem čovjeka: inteligencijom, hrabrošću i iskustvom, a riba svojim prirodnim osobinama: snagom i nagonom za opstankom.
(source: lektire.us)
SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA
Ivan Mažuranić se rodio 1814. g. u Novom Vinodolskom. Bio je istaknuti hrvatski političar, a 1873. g. izabran je za hrvatskog bana. Bio je prvi hrvatski ban pučanin i upravljao je hrvatskom 7 godina. Umro je 1890. g. Ivan Mažuranić je napisao spjev "Nenadović Rado", ljubavnu pjesmu "Javor i tamnjanika" i programsku pjesmu "Vjekovi Ilirije". Također je dopunio "Osmana" Ivana Gundulića XIV. i XV. pjevanjem. Najznačajnije Mažuranićevo djelo je "Smrt Smail-age Čengića". Ono predstavlja najviši domet Mažuranićevog pjesničkog stvaranja i ujedno jedno od najboljih djela naše književnosti.
Vrsta djela:
Umjetnički ep
Mjesto radnje:
Hercegovina
Vrijeme radnje:
XVI. stoljeće
Tema:
Krvnički život Smail-age Čengića
Vrsta stiha:
Slobodni
Ritam:
Umjereno polagani
Likovi:
Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk.
Kratki sadržaj:
Agovanje Silni turski ratnik, Smail-aga Čengić, imao je puno robova, crnogoraca. Budući da je bio krvoločan ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio da ubije skupinu mladića. Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće, starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajući tjela ubijenih Smail-aga se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.
Noćnik Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca.
Četa Skupila se mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su da se sukobe s agom. Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudu i svoj narod.
Harač U međuvremenu zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi kao zarobljenike. Jednog dana aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjeh među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada je hrabra četa napala turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk Mirko je puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. Tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.
Kob Zli Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.
Vrsta djela:
Umjetnički ep
Mjesto radnje:
Hercegovina
Vrijeme radnje:
XVI. stoljeće
Tema:
Krvnički život Smail-age Čengića
Vrsta stiha:
Slobodni
Ritam:
Umjereno polagani
Likovi:
Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk.
Kratki sadržaj:
Agovanje Silni turski ratnik, Smail-aga Čengić, imao je puno robova, crnogoraca. Budući da je bio krvoločan ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio da ubije skupinu mladića. Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće, starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajući tjela ubijenih Smail-aga se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.
Noćnik Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca.
Četa Skupila se mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su da se sukobe s agom. Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudu i svoj narod.
Harač U međuvremenu zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi kao zarobljenike. Jednog dana aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjeh među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada je hrabra četa napala turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk Mirko je puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. Tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.
Kob Zli Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.
SEJAČKA BUNA
August Šenoa je rođen 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljsom domu u obitelji češkoga podrijekla stekao je ljubav prema umjetnosti: Otac mu je rado išao na koncerte i u kazalište, a mati je voljela književost. Poslje smrti majke 1848. god., svršivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima gdje završava prvi razred gimnazije 1850. god. Nakon toga se vraća u Zagreb i maturira 1857. god. u gornjogradskoj gimnaziji, pa upisuje Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. god. nastavlja pravni studj u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivši na vrijeme određene ispite bio je prisiljen baviti se žurnalistikom, te se vraća u Zagreb i radi u redakciji "Pozor". 1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenčava se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. god. Njegov prvi roman Zlatarevo zlato izlazi 1871. god. 1873. godine postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis "Vijenac". Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je "Kletvu" i rekao je "Nedajte mi umrijeti, imam još toliko toga napisati". Najpoznatija djela su mu: "Seljačka buna", "Zlatarevo zlato", "Prosjak Luka", "Mladi gospodin", "Prijan Lovro", "Diogenes", "Kanarinčeva ljubovca", "Vječni Žid"i "Zagrebulje".
O Seljačkoj buni:
Svi likovi i događaji potpuno su istiniti pa, osim povijesnh činjenica, iz romana saznajemo karakter ljudi, odnos kmetova i feudalaca, i samu borbu - seljačku bunu. Srž romana čini klasni sukob. Šenoa u romanu osuđuje život i ponašanje niskog plemstva i ujedno krtizira kolebljive i prevrtljive vladare, te iznosi ideje o jednakosti i bratstvu svih ljudi. U romanu se odvija više paralelnih radnji: sukob Heningovice i Tahija, nezadovoljstvo seljaka, nesretna ljubav između Jane i Đure Mogaića, te ljubav Sofije Hening i Tome Milića. Šenoa nam iznosi međusobne odnose feudalaca te položaj seljaka koji predstavljaju društveni stalež i koji su podijeljeni na slobodnjake i kmetove. Glavni likovi Franjo Tahi i Matija Gubec postavljeni su u suprotnosti. Matija Gubec je kmet iz Stubice i prvi začetnik bune kojeg su seljaci kasnije proglasisli za "kralja". Uzok bune leži u socijalnom problemu a seljaci su željeli samo izmijenjiti odnos s feudalcima, ali je pobuna shvaćena kao da je protiv plemića.
Franjo Tahi, feudalac, negativan je lik u kojem su skupljene sve negativnosti feudalaca. Plemići su podijeljeni na dvije protivničke strane. Na čelu jedne strane je Franjo Tahi uz kojeg su ban Petar Erded i gospar Alapić.
Na čelu protivničke strane je Uršula Hening koja je na prijevaru izbačena sa svih posjeda u susjestvu i Stubici, a uz nju stoji Ambroz Gregorijanec, oženjen njenom kćerkom Martom. U romanu se pojavljuju spletkari, izdajnici, a njihova je uloga da čine radnju zanimljivom. Imaju sva obilježja negativnih junaka i pružaju dinamiku radnje romana.
Analiza likova:
Tahi Plemić krutog mišljenja koji u svom potomstvu nalazi moć i uživanje. Ne misli na posljedice već mu je cilj da sebi prigrabi što je više moguće. Ohol je i pohlepan. Jedan je od glavnih krivaca seljačke bune jer je uzimao od seljaka više nego što je imao pravo. Svojim nasilničkim vladanjem postaje strah i trepet kraja. Ne zazire ni pred čim znajući da ima moć te da mu nitko ništa ne može, pa gospodari i onim što nije njegovo. Šenoa ga je opisao kao malog, ružnog čovjeka, čime je hto dokazati njegovu zlobu.
Matija Gubec Cijenjen i poštovan seljanin koji se bori za pravdu i slobodu pod cijenu smrti. Za razliku od drugih seljaka bio je pismen, pa je čitajući knjige shvatio da su svi ljudi jednaki i da imaju jednaka prava. Njegov lik je prototip junaka narodnog stvaralaštva. Njegov fizički izgled upotpunjuje psihički. Odrešitost i jačina su jasno izražene osobine. Gubec je bio čovjek sutrašnjice. Njegova snaga je izbijala iz snažnih prsiju i širokogrudno branila zapostavljene i nemoćne. Kao svaki razborit čovjek pokušao je nevolje riješiti mirnim putem, razgovorom, ali duh vremena koji ni dan danas nije savladan i uvriježene klasne razlike nisu priznavale glas jednog čovjeka.
Šime Drmačić Snalažljivac koji iz svake situacije izvlači materijalnu korist. Na njegovom licu Šenoa je pokazao da dobro pobjeđuje zlo jer ga je neslavan kraj života stajao nasilne smrti, te ga je zadesila u trenutku kad je okusio najveće blagodati života. On je jedan od glavnih uzroka neuspeha seljačke bune radi izdajstva i laži koja je ovladala narodom.
Uršula Hening Žena koja nastoji sačuvati svoje. U borbi za opstanak pretvara se u nepokolebljivu i hrabru ženu, ali ujedno postaje i nasilna. Ima promjenjivo stajalište uvijek gledajući u svoju korist. Šenoa ju je izabrao na temelju povijesnih činjenica za pokretača radnje romana jer sve počinje nesporazumom oko Stubice i Susedgrada.
Dojam o djelu:
Pisac se zaista potrudio da pronađe i prouči spise o tom događaju. Njima je ispunio roman mnogim detaljima i tako ga napravio zanimljivljim čitateljima. Posebno je tečna radnja u prikazu bitaka. Jedan od njegovih uobičajenih odličnih romana vrlo vjeran stvarnim događajima.
O Seljačkoj buni:
Svi likovi i događaji potpuno su istiniti pa, osim povijesnh činjenica, iz romana saznajemo karakter ljudi, odnos kmetova i feudalaca, i samu borbu - seljačku bunu. Srž romana čini klasni sukob. Šenoa u romanu osuđuje život i ponašanje niskog plemstva i ujedno krtizira kolebljive i prevrtljive vladare, te iznosi ideje o jednakosti i bratstvu svih ljudi. U romanu se odvija više paralelnih radnji: sukob Heningovice i Tahija, nezadovoljstvo seljaka, nesretna ljubav između Jane i Đure Mogaića, te ljubav Sofije Hening i Tome Milića. Šenoa nam iznosi međusobne odnose feudalaca te položaj seljaka koji predstavljaju društveni stalež i koji su podijeljeni na slobodnjake i kmetove. Glavni likovi Franjo Tahi i Matija Gubec postavljeni su u suprotnosti. Matija Gubec je kmet iz Stubice i prvi začetnik bune kojeg su seljaci kasnije proglasisli za "kralja". Uzok bune leži u socijalnom problemu a seljaci su željeli samo izmijenjiti odnos s feudalcima, ali je pobuna shvaćena kao da je protiv plemića.
Franjo Tahi, feudalac, negativan je lik u kojem su skupljene sve negativnosti feudalaca. Plemići su podijeljeni na dvije protivničke strane. Na čelu jedne strane je Franjo Tahi uz kojeg su ban Petar Erded i gospar Alapić.
Na čelu protivničke strane je Uršula Hening koja je na prijevaru izbačena sa svih posjeda u susjestvu i Stubici, a uz nju stoji Ambroz Gregorijanec, oženjen njenom kćerkom Martom. U romanu se pojavljuju spletkari, izdajnici, a njihova je uloga da čine radnju zanimljivom. Imaju sva obilježja negativnih junaka i pružaju dinamiku radnje romana.
Analiza likova:
Tahi Plemić krutog mišljenja koji u svom potomstvu nalazi moć i uživanje. Ne misli na posljedice već mu je cilj da sebi prigrabi što je više moguće. Ohol je i pohlepan. Jedan je od glavnih krivaca seljačke bune jer je uzimao od seljaka više nego što je imao pravo. Svojim nasilničkim vladanjem postaje strah i trepet kraja. Ne zazire ni pred čim znajući da ima moć te da mu nitko ništa ne može, pa gospodari i onim što nije njegovo. Šenoa ga je opisao kao malog, ružnog čovjeka, čime je hto dokazati njegovu zlobu.
Matija Gubec Cijenjen i poštovan seljanin koji se bori za pravdu i slobodu pod cijenu smrti. Za razliku od drugih seljaka bio je pismen, pa je čitajući knjige shvatio da su svi ljudi jednaki i da imaju jednaka prava. Njegov lik je prototip junaka narodnog stvaralaštva. Njegov fizički izgled upotpunjuje psihički. Odrešitost i jačina su jasno izražene osobine. Gubec je bio čovjek sutrašnjice. Njegova snaga je izbijala iz snažnih prsiju i širokogrudno branila zapostavljene i nemoćne. Kao svaki razborit čovjek pokušao je nevolje riješiti mirnim putem, razgovorom, ali duh vremena koji ni dan danas nije savladan i uvriježene klasne razlike nisu priznavale glas jednog čovjeka.
Šime Drmačić Snalažljivac koji iz svake situacije izvlači materijalnu korist. Na njegovom licu Šenoa je pokazao da dobro pobjeđuje zlo jer ga je neslavan kraj života stajao nasilne smrti, te ga je zadesila u trenutku kad je okusio najveće blagodati života. On je jedan od glavnih uzroka neuspeha seljačke bune radi izdajstva i laži koja je ovladala narodom.
Uršula Hening Žena koja nastoji sačuvati svoje. U borbi za opstanak pretvara se u nepokolebljivu i hrabru ženu, ali ujedno postaje i nasilna. Ima promjenjivo stajalište uvijek gledajući u svoju korist. Šenoa ju je izabrao na temelju povijesnih činjenica za pokretača radnje romana jer sve počinje nesporazumom oko Stubice i Susedgrada.
Dojam o djelu:
Pisac se zaista potrudio da pronađe i prouči spise o tom događaju. Njima je ispunio roman mnogim detaljima i tako ga napravio zanimljivljim čitateljima. Posebno je tečna radnja u prikazu bitaka. Jedan od njegovih uobičajenih odličnih romana vrlo vjeran stvarnim događajima.
ROBINSON CRUSOE
Daniel Defoe, engleski pripovjedač, utemeljitelj modernoga romana. Živio je od 1660. g do 1731.g. Pažnju publike pobudio je svojim pustolovnim romanima, a kao romanopisac pojavio se u kasnijim godinama života. Koristio se pripovijedanjem u prvom licu i jednostavnim svakodnevnim govorom. Njegov prvi i najpoznatiji roman je "Život i čudne neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka" koji je zasnovan na stvarnom događaju. To je priča o brodolomcu koji se udaljen od civilizacije uspijeva održati u sukobu s nesklonom prirodom. Drugi i treći dio tog romana manje su uzbudljivi. Od ostalih Defoeovih djela poznat je njegov roman o kradljivici "Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders". Ističe se i njegova kronika o epidemiji kuge "Dnevnik kugine godine".
Mjesto radnje:
Pusti otok
Vrijeme radnje:
1632. – 1637. g.
Tema:
Robinsonov boravak na pustom otoku
Osnovna misao:
Treba biti snalažljiv da bi se preživjelo
Likovi:
Robinson Crusoe,Petko, Četvrtko, roditelji, mornari, divljaci, ljudožderi.
(soruce: lektire.us)
Sadržaj:
Dječak Robinson živio je s roditeljima u Engleskoj. Htio je kada odraste da bude mornar i da putuje svijetom. Svaki dan je na obali gledao brodove i mornare kako iskrcavaju robu. Cijelo vrijeme razmišljao je odakle je ta roba došla. Jednog dana otac mu je rekao da želi da postane trgovac i da nastavi posao koji je on započeo. Robinson je to prihvatio, ali dok je robu prodavao uvijek je mislio odakle je ona došla i kakav je i koliki put prešla. Jednog dana sreo je prijatelja koji se spremao na put u London. Prijatelj ga je pozvao da pođe s njim. Robinson je pristao ali se bojao to reći svojim roditeljima. Ukrcao se i otplovio u nepoznato. Na putu ih je zahvatilo nevrjeme. Robinson se jako uplašio pa je otišao u svoju kabinu. Ujutro kada se bura smirila stigli su u London. Robinson se tada oprostio od prijatelja. Šetajući gradom sreo je jednog mornara koji mu je ponudio da će ga besplatno prevesti nazad k ocu. Nakon duge plovidbe u daljini su ugledali crnu točku. Ta točka je bila gusarski brod. Digli su jedra i krenuli punom snagom ali su ih gusari ipak stigli. Prešli su na njihov brod i zauzeli ga. Neke su mornare ubili, a neke bacili morskim psima. Robinsona su uzeli u robstvo. Putem je naišla jaka bura. Brod je bio pun vode. Mornari su pumpali, ali to nije ništa pomagalo. Brod je potonuo. Robinson se probudio na pustom otoku. Prvo je pokušao naći skrovište. Na vrhu jednog brežuljka bila je pećina. Robinson je odlučio da se smjesti u nju. Htio je znati kada je koji dan pa je napravio kalendar. Pokraj njegove pećine bila su dva stabla. Znao je da je danas nedjelja 26. svibanj 1654. g. i za svaki je dan na stablu urezao crtu. Jeo je kukuruz, a pio vodu iz izvora blizu njegove pećine. Četvrtog dana želio je promijeniti jelo i pošao je otokom u potrazi za hranom. Primijetio je da tamo ima divljih koza, ali da bi ih mogao uloviti bio mu je potreban luk i strijela. Sutradan je napravio luk. Strijele je bilo teže napraviti jer ih je trebalo šiljiti, a to je teško išlo kamenim nožem. Od lišća je napravio odjeću, sandale, kapu i vreću. Sutradan je krenuo u lov. Uhvatio je jednu kozu i ponio ju kući. Ogulio je kožu i počeo jesti sirovo meso, ali mu nije bilo ukusno pa je odlučio da meso stavi na vrući pijesak. Sunce je bilo tako jako da je meso bilo polupečeno. Pala je noć i Robinson je odlučio spavati, legao je na slamu i zaspao. Oko ponoći započela je jaka kiša. Jedan grom je udario blizu njegove pećine i on se jako uplašio. Kada je izašao van vidio je da drvo pred njegovom pećinom gori. Bio je sretan, kada je vidio vatru to je bilo veliko otkriće, jer je sada mogao jesti pečeno meso i grijati se noću. Morao je paziti da se vatra ne ugasi. Sutradan je ispleo mrežu i krenuo u ribolov. Uhvatio je tri ribe, ali je dvije pustio jer su bile male. Zadržao se dugo ne misleći na vatru, a kada se sjetio bilo je kasno jer se vatra ugasila. Robinson je tužan otišao u krevet. Ujutro se probudio bolestan. Mislio je da bi mu majka skuhala čaj da je sada kod kuće. Iznenada se zemlja počela tresti. Vulkan je proradio i izbacio užarenu lavu. Robinson se uplašio ali kada je vidio da lava pali drveće bio je sretan jer je na taj način ponovno došao do vatre. Od cigli što ih je sušio napravio je peć. Riba što ju je lovio više mu nije bila fina pečena nego ju je kuhao. Počeo je praviti lonce ali je imao jedan problem, lonci su propuštali vodu. Na dno lonca je stavio sol tako da voda nije izlazila van. Oko kuće je zasadio drveće pa je imao i dvorište, pokušao je napraviti i stol i stolice. Kada je počeo bušiti rupu u drvetu odjednom su počele letjeti iskre koje su palile vatru. To je bilo novo otkriće kako da vatru dobije kada on to želi. Bojao se da neće imati što jesti kada dođe zima jer će biti previše hladno, pa je odlučio napraviti podrum u kojem će spremati hranu. Lopatom koju je napravio od školjke iskopao je duboku rupu i u nju spremao zimnicu. Nakon nekog vremena odlučio je napraviti čamac. Zapalio je jedno drvo i obrađivao ga dok nije izgledalo kao čamac. Odlučio ga je isprobati, pa sjedne i otisne se dalje od otoka. Struja je bila jaka i nosila ga sve dalje. Jedva je uspio da se izvuče. U daljini je vidio brod koji prilazi otoku. Bura je bila jaka i brod je počeo tonuti. Sutradan je otišao do broda i tamo ugledao psa koji je jedini preživio brodolom. Robinson je psa poveo sa sobom i dao mu ime Džek. Jednog dana čuo je jaku buku sa obale. Kada je pogledao uplašio se jer su na otok stigli ljudožderi. Vodili su jednog divljaka. Divljak se otrgnuo i pobjegao im. Za njim su krenula dva ljudoždera. Robinson je pomogao divljaku i spasio ga od ljudoždera. Pošto je bio petak Robinson je divljaka nazvao Petko. Petko je u početku bio plašljiv. Robinson ga je odveo u pećinu i učio ga engleski. Petko i Robinson su razgovarali o ljudožderima. Ujutro se u daljini vidio brod koji je topovima dozivao pomoć. Petko i Robinson su sa tog broda uzeli puške, pištolje, barut i top. Divljaci su opet došli na otok ali su sada Petko i Robinson bili naoružani. Pucali su jednom iz topa i svi su pobjegli, samo je u jednom čamcu ostao starac koji se nije mogao micati. Petko dotrča čamcu i počne grliti starca jer je to bio njegov otac Četvrtko. On je krenuo po pomoć na drugi otok. Robinson i Petko su u daljini ugledali brod koji je prilazio otoku. Sutradan je došao jedan divljak i rekao da je Petkov otac umro. Petko se ražalostio. Brod koji je dolazio bio je europski. Petko i Robinson su krenuli na put. Kada su stigli u Englesku Robinson je otišao kući gdje je našao oca. Nakon pozdravljanja Robinson ga je upitao gdje mu je majka, ali on mu je odgovorio da je ona umrla. Kada je došla zima Petko je bio začuđen jer nikad prije nije vidio snijeg i stalno je bio uz peć. Robinson i Petko nastavili su zajedno živjeti.
Mjesto radnje:
Pusti otok
Vrijeme radnje:
1632. – 1637. g.
Tema:
Robinsonov boravak na pustom otoku
Osnovna misao:
Treba biti snalažljiv da bi se preživjelo
Likovi:
Robinson Crusoe,Petko, Četvrtko, roditelji, mornari, divljaci, ljudožderi.
(soruce: lektire.us)
Sadržaj:
Dječak Robinson živio je s roditeljima u Engleskoj. Htio je kada odraste da bude mornar i da putuje svijetom. Svaki dan je na obali gledao brodove i mornare kako iskrcavaju robu. Cijelo vrijeme razmišljao je odakle je ta roba došla. Jednog dana otac mu je rekao da želi da postane trgovac i da nastavi posao koji je on započeo. Robinson je to prihvatio, ali dok je robu prodavao uvijek je mislio odakle je ona došla i kakav je i koliki put prešla. Jednog dana sreo je prijatelja koji se spremao na put u London. Prijatelj ga je pozvao da pođe s njim. Robinson je pristao ali se bojao to reći svojim roditeljima. Ukrcao se i otplovio u nepoznato. Na putu ih je zahvatilo nevrjeme. Robinson se jako uplašio pa je otišao u svoju kabinu. Ujutro kada se bura smirila stigli su u London. Robinson se tada oprostio od prijatelja. Šetajući gradom sreo je jednog mornara koji mu je ponudio da će ga besplatno prevesti nazad k ocu. Nakon duge plovidbe u daljini su ugledali crnu točku. Ta točka je bila gusarski brod. Digli su jedra i krenuli punom snagom ali su ih gusari ipak stigli. Prešli su na njihov brod i zauzeli ga. Neke su mornare ubili, a neke bacili morskim psima. Robinsona su uzeli u robstvo. Putem je naišla jaka bura. Brod je bio pun vode. Mornari su pumpali, ali to nije ništa pomagalo. Brod je potonuo. Robinson se probudio na pustom otoku. Prvo je pokušao naći skrovište. Na vrhu jednog brežuljka bila je pećina. Robinson je odlučio da se smjesti u nju. Htio je znati kada je koji dan pa je napravio kalendar. Pokraj njegove pećine bila su dva stabla. Znao je da je danas nedjelja 26. svibanj 1654. g. i za svaki je dan na stablu urezao crtu. Jeo je kukuruz, a pio vodu iz izvora blizu njegove pećine. Četvrtog dana želio je promijeniti jelo i pošao je otokom u potrazi za hranom. Primijetio je da tamo ima divljih koza, ali da bi ih mogao uloviti bio mu je potreban luk i strijela. Sutradan je napravio luk. Strijele je bilo teže napraviti jer ih je trebalo šiljiti, a to je teško išlo kamenim nožem. Od lišća je napravio odjeću, sandale, kapu i vreću. Sutradan je krenuo u lov. Uhvatio je jednu kozu i ponio ju kući. Ogulio je kožu i počeo jesti sirovo meso, ali mu nije bilo ukusno pa je odlučio da meso stavi na vrući pijesak. Sunce je bilo tako jako da je meso bilo polupečeno. Pala je noć i Robinson je odlučio spavati, legao je na slamu i zaspao. Oko ponoći započela je jaka kiša. Jedan grom je udario blizu njegove pećine i on se jako uplašio. Kada je izašao van vidio je da drvo pred njegovom pećinom gori. Bio je sretan, kada je vidio vatru to je bilo veliko otkriće, jer je sada mogao jesti pečeno meso i grijati se noću. Morao je paziti da se vatra ne ugasi. Sutradan je ispleo mrežu i krenuo u ribolov. Uhvatio je tri ribe, ali je dvije pustio jer su bile male. Zadržao se dugo ne misleći na vatru, a kada se sjetio bilo je kasno jer se vatra ugasila. Robinson je tužan otišao u krevet. Ujutro se probudio bolestan. Mislio je da bi mu majka skuhala čaj da je sada kod kuće. Iznenada se zemlja počela tresti. Vulkan je proradio i izbacio užarenu lavu. Robinson se uplašio ali kada je vidio da lava pali drveće bio je sretan jer je na taj način ponovno došao do vatre. Od cigli što ih je sušio napravio je peć. Riba što ju je lovio više mu nije bila fina pečena nego ju je kuhao. Počeo je praviti lonce ali je imao jedan problem, lonci su propuštali vodu. Na dno lonca je stavio sol tako da voda nije izlazila van. Oko kuće je zasadio drveće pa je imao i dvorište, pokušao je napraviti i stol i stolice. Kada je počeo bušiti rupu u drvetu odjednom su počele letjeti iskre koje su palile vatru. To je bilo novo otkriće kako da vatru dobije kada on to želi. Bojao se da neće imati što jesti kada dođe zima jer će biti previše hladno, pa je odlučio napraviti podrum u kojem će spremati hranu. Lopatom koju je napravio od školjke iskopao je duboku rupu i u nju spremao zimnicu. Nakon nekog vremena odlučio je napraviti čamac. Zapalio je jedno drvo i obrađivao ga dok nije izgledalo kao čamac. Odlučio ga je isprobati, pa sjedne i otisne se dalje od otoka. Struja je bila jaka i nosila ga sve dalje. Jedva je uspio da se izvuče. U daljini je vidio brod koji prilazi otoku. Bura je bila jaka i brod je počeo tonuti. Sutradan je otišao do broda i tamo ugledao psa koji je jedini preživio brodolom. Robinson je psa poveo sa sobom i dao mu ime Džek. Jednog dana čuo je jaku buku sa obale. Kada je pogledao uplašio se jer su na otok stigli ljudožderi. Vodili su jednog divljaka. Divljak se otrgnuo i pobjegao im. Za njim su krenula dva ljudoždera. Robinson je pomogao divljaku i spasio ga od ljudoždera. Pošto je bio petak Robinson je divljaka nazvao Petko. Petko je u početku bio plašljiv. Robinson ga je odveo u pećinu i učio ga engleski. Petko i Robinson su razgovarali o ljudožderima. Ujutro se u daljini vidio brod koji je topovima dozivao pomoć. Petko i Robinson su sa tog broda uzeli puške, pištolje, barut i top. Divljaci su opet došli na otok ali su sada Petko i Robinson bili naoružani. Pucali su jednom iz topa i svi su pobjegli, samo je u jednom čamcu ostao starac koji se nije mogao micati. Petko dotrča čamcu i počne grliti starca jer je to bio njegov otac Četvrtko. On je krenuo po pomoć na drugi otok. Robinson i Petko su u daljini ugledali brod koji je prilazio otoku. Sutradan je došao jedan divljak i rekao da je Petkov otac umro. Petko se ražalostio. Brod koji je dolazio bio je europski. Petko i Robinson su krenuli na put. Kada su stigli u Englesku Robinson je otišao kući gdje je našao oca. Nakon pozdravljanja Robinson ga je upitao gdje mu je majka, ali on mu je odgovorio da je ona umrla. Kada je došla zima Petko je bio začuđen jer nikad prije nije vidio snijeg i stalno je bio uz peć. Robinson i Petko nastavili su zajedno živjeti.
ROMEO I JULIJA
Bilješke o piscu:
William Shakespeare (1564. – 1616.) je jedan od najboljih dramatičara i pjesnika Elizabetanske Engleske, i smatra se jednim od najtalentiranijih pisaca svih vremena. Napisao je 36 drama, 154 soneta i 2 narativne pjesme. Od toga su najpoznatija djela: Kralj Lear, Otelo, Hamlet, Romeo i Julija, Macbeth.
Mjesto radnje:
Radnja se odvija u Veroni i Mantovi
Vrijeme radnje:
Nešto prije Shakespearovog vremena, tj. oko 14. - 15. st.
Tema:
Nesuđena ljubav Romea i Julije.
Ideja:
Ljubav uvijek nalazi put, a tvrdoglavost se ne isplati.
Analiza likova:
Romeo - Mladi sin Montekijev, smmrtno zaljubljen u Juliju, hrabar, pošten i spretan na rapiru.
Julija - Kći Kapuleta, strašno voli Romea, mlada, pametna, odana.
Monteki i Kapuleti – Starješine dvije smrtno posvađane obitelji.
Paris - Mladi grof i knežev rođak koji želi oženiti Juliju.
Tibaldo - Ratoborni nećak gospođe Kapulet, stalno traži priliku da započne tuču.
Monah Lavrentije - Franjevac koji pomaže Romeu i Juliji da se vjenčaju.
Dojkinja - Julijina dojkinja koja ju savjetuje i pomažu u svemu.
Kratki sadržaj:
Romeo se na jednoj zabavi upozna s Julijom te se njih dvoje zaljube. Svoju ljubav ne smiju otvoreno pokazati jer su pripadnici smrtno zavađenih obitelji. Zato Romeo dalazi u Julijin vrt kriomice i predlaže joj da se potajice vjenčaju. Julija pristaje pa Romeo odlazi kod monaha Lavrentija i dogovara tajno vjenčanje. Lavrentije ih vjenča, ali istog dana Tibaldo napadne Romeovog prijatelja Merkucija, i dok ih Romeo pokušava razdvojiti Tibaldo probode Merkucija. Tibalodo izazove i Romea te ga Romeo probode. Budući da je knez zabranio borbu između obitelji pod prijetnjom smrtne kazne, Romeo bježi kod Lavrentija da ga ne bi uhvatili. Knez ga ipak ne osuđuje na smrt nego na prognanstvo. Prije nego što ode iz grada Romeo proved noć s Julijom i iako mu teško pada odvajanje od Julije on ipak ode u Mantovu. Nakon što Romeo ode Julija sazna da se mora udati za grofa Parisa ili će je se otac odreći. Ona odlazi kod Lavrentija a on joj daje uspavljujuće sredstvo od kojeg će izgledati mrtva. Lavrentije pošalje i pismo Romeu da dođe po Juliju u obiteljsku grobnicu. Julija popije otrov i svi misle da je mrtva, ali Romeo ne dobija pismo od Lavrentija i ne zna za prijevaru. U međuvremenu Baltazar, Montekijev sluga, dolazi kod Romea sa viješću da je Julija mrtva. Romeo na to ode kod apotekara i kupi pravi otrov i odlazi u Veronu u grobnicu Kapuleta. U to vrijeme Lavrentije doznaje da Romeo nije primio pismo, pa uzima željeznu šipku i odlazi na groblje izvući Juliju koja bi se uskoro trebala probuditi. Romeo stiže prije i u dvoboju ubije grofa Parisa koji je došao položiti cvijeće na Julijin grob. Romeo ulazi u grobnicu i misleći da je Julija mrtva ispija otrov i umire. Tada dolazi i Lavrentije, a Julija se budi. U međuvremenu je Parisov paž pozvao stražu i Lavrentije želi odvesti Juliju na sigurno, a ona ne želi poći. Kako se straža sve više približava Lavrentije bježi ostavljajući Juliju samu. Julija vidjevši Romea mrtvog uzme njegov nož i sama sebe probode. Uto ulazi straža i vidjevši što se desilo pretraži groblje. Nađu Lavrentija koji im sve ispripovjedi, a Kapulet i Monteki shvate kakvu su glupost učinili i pomire se.
(source: lektire.us)
William Shakespeare (1564. – 1616.) je jedan od najboljih dramatičara i pjesnika Elizabetanske Engleske, i smatra se jednim od najtalentiranijih pisaca svih vremena. Napisao je 36 drama, 154 soneta i 2 narativne pjesme. Od toga su najpoznatija djela: Kralj Lear, Otelo, Hamlet, Romeo i Julija, Macbeth.
Mjesto radnje:
Radnja se odvija u Veroni i Mantovi
Vrijeme radnje:
Nešto prije Shakespearovog vremena, tj. oko 14. - 15. st.
Tema:
Nesuđena ljubav Romea i Julije.
Ideja:
Ljubav uvijek nalazi put, a tvrdoglavost se ne isplati.
Analiza likova:
Romeo - Mladi sin Montekijev, smmrtno zaljubljen u Juliju, hrabar, pošten i spretan na rapiru.
Julija - Kći Kapuleta, strašno voli Romea, mlada, pametna, odana.
Monteki i Kapuleti – Starješine dvije smrtno posvađane obitelji.
Paris - Mladi grof i knežev rođak koji želi oženiti Juliju.
Tibaldo - Ratoborni nećak gospođe Kapulet, stalno traži priliku da započne tuču.
Monah Lavrentije - Franjevac koji pomaže Romeu i Juliji da se vjenčaju.
Dojkinja - Julijina dojkinja koja ju savjetuje i pomažu u svemu.
Kratki sadržaj:
Romeo se na jednoj zabavi upozna s Julijom te se njih dvoje zaljube. Svoju ljubav ne smiju otvoreno pokazati jer su pripadnici smrtno zavađenih obitelji. Zato Romeo dalazi u Julijin vrt kriomice i predlaže joj da se potajice vjenčaju. Julija pristaje pa Romeo odlazi kod monaha Lavrentija i dogovara tajno vjenčanje. Lavrentije ih vjenča, ali istog dana Tibaldo napadne Romeovog prijatelja Merkucija, i dok ih Romeo pokušava razdvojiti Tibaldo probode Merkucija. Tibalodo izazove i Romea te ga Romeo probode. Budući da je knez zabranio borbu između obitelji pod prijetnjom smrtne kazne, Romeo bježi kod Lavrentija da ga ne bi uhvatili. Knez ga ipak ne osuđuje na smrt nego na prognanstvo. Prije nego što ode iz grada Romeo proved noć s Julijom i iako mu teško pada odvajanje od Julije on ipak ode u Mantovu. Nakon što Romeo ode Julija sazna da se mora udati za grofa Parisa ili će je se otac odreći. Ona odlazi kod Lavrentija a on joj daje uspavljujuće sredstvo od kojeg će izgledati mrtva. Lavrentije pošalje i pismo Romeu da dođe po Juliju u obiteljsku grobnicu. Julija popije otrov i svi misle da je mrtva, ali Romeo ne dobija pismo od Lavrentija i ne zna za prijevaru. U međuvremenu Baltazar, Montekijev sluga, dolazi kod Romea sa viješću da je Julija mrtva. Romeo na to ode kod apotekara i kupi pravi otrov i odlazi u Veronu u grobnicu Kapuleta. U to vrijeme Lavrentije doznaje da Romeo nije primio pismo, pa uzima željeznu šipku i odlazi na groblje izvući Juliju koja bi se uskoro trebala probuditi. Romeo stiže prije i u dvoboju ubije grofa Parisa koji je došao položiti cvijeće na Julijin grob. Romeo ulazi u grobnicu i misleći da je Julija mrtva ispija otrov i umire. Tada dolazi i Lavrentije, a Julija se budi. U međuvremenu je Parisov paž pozvao stražu i Lavrentije želi odvesti Juliju na sigurno, a ona ne želi poći. Kako se straža sve više približava Lavrentije bježi ostavljajući Juliju samu. Julija vidjevši Romea mrtvog uzme njegov nož i sama sebe probode. Uto ulazi straža i vidjevši što se desilo pretraži groblje. Nađu Lavrentija koji im sve ispripovjedi, a Kapulet i Monteki shvate kakvu su glupost učinili i pomire se.
(source: lektire.us)
RAZBOJNICI
Vrsta djela:
Drama
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Djelo iznosi problematiku dobra i zla, nastojanje pojedinca da promijeni svijet. Karl ga nastoji promijeniti razbojništvom što je pogrešan način kojim se radi još veće zlo.
Kratki sadržaj:
Maximilian von Moor ima dva sina, Franza i Karla. Karl je na školovanju u udaljenom gradu Leipzigu, a brat Franz živi sa svojim bolesnim ocem u dvorcu Moorovih. Jednog dana dolazi pismo od Karla kojeg njegov brat Franz krivotvori čitajući ocu samo one najblaže pojedinosti kako mu ne bi pogoršao zdravlje. To pismo je njegovog oca povrijedilo i on mu sav žalostan i ljutit odgovara da ga se odriče i da ga više ne smatra svojim sinom. Karl dobiva pismo i pročitavši ga razbjesni se i pristaje biti vođa razbojniče družine. Nakon što je Franz pridobio oca, želi i ljubav Karlove zaručnice Amalie kojoj se upucava. Franz nagovara Hermana, koji je nezakoniti sin nekog plemića, da proglasi Karlovu smrt što on i čini. Karl sa svojim razbojnicima pustoši i razara uokolo, ali videći zlo koje rade počinje ih grditi i strašiti za neke postupke. Nakon nekog vremena Karl prerušen dolazi u dvorac Moorovih i ispituje Amaliu o svim događajima dok ga nije bilo. Franz sakriva svoga oca pod zemlju i nastoji preuzeti vlast nad dvorcem i Amalinim životom. Karl sa još jednim svojim razbojnikom pronalazi svog oca koji mu ispriča sve laži koje mu je Franz rekao te se Karl odluči osvetiti svome bratu. Franz se objesi, a Karl ubija svoju zaručnicu Amaliu. Karl tada žali za svime što je učinio i odlazi se predati pavdi.
Analiza likova:
Karl Moor Iako je on bio razbojnik, ipak se borio za pravdu i dobro. Nije podnosio nepravdu koja mu je nanesena i nije bio kao ostali razbojnici koji u sebi nisu imali nimalo osjećajnosti i razuma. Samo su nesretne okolnosti utjecale na to da postane razbojnik, jer on nije spadao među njih. Na kraju se kaje zbog svega.
Franz Moor Za razliku od svog brata Karla on je bio okrutan i ponašao se kao pobješnjela zvijer. Nije imao milosti i nikakvih osjećaja prema nikome. Bio je slika samog vraga koji bi učinio sve da se domogne svog cilja.
(source: lektire.us)
Drama
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Djelo iznosi problematiku dobra i zla, nastojanje pojedinca da promijeni svijet. Karl ga nastoji promijeniti razbojništvom što je pogrešan način kojim se radi još veće zlo.
Kratki sadržaj:
Maximilian von Moor ima dva sina, Franza i Karla. Karl je na školovanju u udaljenom gradu Leipzigu, a brat Franz živi sa svojim bolesnim ocem u dvorcu Moorovih. Jednog dana dolazi pismo od Karla kojeg njegov brat Franz krivotvori čitajući ocu samo one najblaže pojedinosti kako mu ne bi pogoršao zdravlje. To pismo je njegovog oca povrijedilo i on mu sav žalostan i ljutit odgovara da ga se odriče i da ga više ne smatra svojim sinom. Karl dobiva pismo i pročitavši ga razbjesni se i pristaje biti vođa razbojniče družine. Nakon što je Franz pridobio oca, želi i ljubav Karlove zaručnice Amalie kojoj se upucava. Franz nagovara Hermana, koji je nezakoniti sin nekog plemića, da proglasi Karlovu smrt što on i čini. Karl sa svojim razbojnicima pustoši i razara uokolo, ali videći zlo koje rade počinje ih grditi i strašiti za neke postupke. Nakon nekog vremena Karl prerušen dolazi u dvorac Moorovih i ispituje Amaliu o svim događajima dok ga nije bilo. Franz sakriva svoga oca pod zemlju i nastoji preuzeti vlast nad dvorcem i Amalinim životom. Karl sa još jednim svojim razbojnikom pronalazi svog oca koji mu ispriča sve laži koje mu je Franz rekao te se Karl odluči osvetiti svome bratu. Franz se objesi, a Karl ubija svoju zaručnicu Amaliu. Karl tada žali za svime što je učinio i odlazi se predati pavdi.
Analiza likova:
Karl Moor Iako je on bio razbojnik, ipak se borio za pravdu i dobro. Nije podnosio nepravdu koja mu je nanesena i nije bio kao ostali razbojnici koji u sebi nisu imali nimalo osjećajnosti i razuma. Samo su nesretne okolnosti utjecale na to da postane razbojnik, jer on nije spadao među njih. Na kraju se kaje zbog svega.
Franz Moor Za razliku od svog brata Karla on je bio okrutan i ponašao se kao pobješnjela zvijer. Nije imao milosti i nikakvih osjećaja prema nikome. Bio je slika samog vraga koji bi učinio sve da se domogne svog cilja.
(source: lektire.us)
PUT OKO SVIJETA U 80 DANA
Vrijeme radnje:
2.10.1872- 22.12.1872. Likovi:
Philleas Fogg je tipičan engleski džentlmen. Hladnokrvan, povučen i šutljiv. Radi kao kronometar. Otpušta sluge zato što su mu donjeli prehladnu vodu za brijanje. U klubu REFORM čiji je član uvijek objeduje zaistim stolom u isto vrijeme, te sa istom gospodom igra vist.
Passerpatout je francuski sluga Philleasa Fogga, koji je kroz svoj život promjenio mnogo zanimanja, te se sada zapošljava kod mirnoga engleza u potrazi za mirnijim životom. Izneadi se kada čuje da staloženi Fogg odlazi na sprinterski put oko svijeta.
Detektiv Fix je domišljati detektiv kojem je stalo do uhićenja pljačkaša banke, a kao i cijela zemlja, on sumnja na Philleasa Fogga. Kreće za njim u Suez, ali tamo ne dobiva uhidbeni nalog, pa ga krene loviti po cijelom svijetu. Na kraju, kad ga uhiti u Liverpoolu, ispostavi se da je pljačkaš uhićen prije 3 dana.
Gospođica Auda je profinjena dama odgojena na engleski način. Potječe iz bogate indijske obitelji te je Parskog roda. Ona je udovica radže od Bundelkunda, te je hrabri Passerpatout spasi sa lomače, pošto su je radžini rođaci prisili da pristane na žrtvovanje. Inače, običaj Sati zabranjen je u Indiji od 1829. ali se održao u divljim krajevima kao što je Bundelkud.
Pukovnik Stamp Proctor je jedan riđokosi amerikanac. Na dan Foggovog dolaska u San Franciscu tamo se održavao izorni skup. Pošto su se Fogg i Detektiv Fix našli u žarištu dviju napadnutih strana, Proctor je napao ovu dvojicu Engleza
Putni list gospodina Fogga
Od Londona do Sueza, preko Mont Cenisa i Brindsija, željeznicom i parabrodom 7 dana
Od Sueza do Bombaya parabrodom 13 dana
Od Bombaya i Calcutte, željeznicom 3 dana
Od Calcutte do Hong Konga, parabrodom 13 dana
Od Hong Konga do Jokohame, parabrodom 6 dana
Od Jokohame do San Francisca parabrodom 22 dana
Od San Francisca do New Yorka, željeznicom 7 dana
Od New Yorka do Londona, parabrodom i željeznicom 9 dana
Ukupno 80 dana
Zašto je Philleas Fogg krenuo na putovanje?
Philleas Fogg nije se okladio zbog novca, već zbog svog uvjerenja da je to moguće. Naime gospoda s kojom je igrao bila su uvjerena da je Philleas Fogg luđak kad se okladio, ali on se okladio da bi obranio čast sebe i svoje točnosti. Na put je krenuo samo sa jednom torbom u kojoj je bilo 20 tisuća funti. Kupovao je putem te matematički skakao sa vlakova na parabrode i obrnuto. Zahvaljujući svojoj točnosti, hrabrosti i velikom srcu, s putovanja se vratio na vrijeme, dobio okladu od 20000 funti te spasio jednu ženu, s kojom se kasnije i vjenčao .
„Tako je Philleas Fogg dobio okladu . Što je dobio tim putovanjem? Što je donio s puta? Netko će reći ništa! Ništa osim mile žene kojoj je zahvalan što se osjeća najsretnijim čovjekom na svijetu! Doista, nije li i za manje od toga vrijedno putovati oko svijeta?“
(source: lektire.us)
2.10.1872- 22.12.1872. Likovi:
Philleas Fogg je tipičan engleski džentlmen. Hladnokrvan, povučen i šutljiv. Radi kao kronometar. Otpušta sluge zato što su mu donjeli prehladnu vodu za brijanje. U klubu REFORM čiji je član uvijek objeduje zaistim stolom u isto vrijeme, te sa istom gospodom igra vist.
Passerpatout je francuski sluga Philleasa Fogga, koji je kroz svoj život promjenio mnogo zanimanja, te se sada zapošljava kod mirnoga engleza u potrazi za mirnijim životom. Izneadi se kada čuje da staloženi Fogg odlazi na sprinterski put oko svijeta.
Detektiv Fix je domišljati detektiv kojem je stalo do uhićenja pljačkaša banke, a kao i cijela zemlja, on sumnja na Philleasa Fogga. Kreće za njim u Suez, ali tamo ne dobiva uhidbeni nalog, pa ga krene loviti po cijelom svijetu. Na kraju, kad ga uhiti u Liverpoolu, ispostavi se da je pljačkaš uhićen prije 3 dana.
Gospođica Auda je profinjena dama odgojena na engleski način. Potječe iz bogate indijske obitelji te je Parskog roda. Ona je udovica radže od Bundelkunda, te je hrabri Passerpatout spasi sa lomače, pošto su je radžini rođaci prisili da pristane na žrtvovanje. Inače, običaj Sati zabranjen je u Indiji od 1829. ali se održao u divljim krajevima kao što je Bundelkud.
Pukovnik Stamp Proctor je jedan riđokosi amerikanac. Na dan Foggovog dolaska u San Franciscu tamo se održavao izorni skup. Pošto su se Fogg i Detektiv Fix našli u žarištu dviju napadnutih strana, Proctor je napao ovu dvojicu Engleza
Putni list gospodina Fogga
Od Londona do Sueza, preko Mont Cenisa i Brindsija, željeznicom i parabrodom 7 dana
Od Sueza do Bombaya parabrodom 13 dana
Od Bombaya i Calcutte, željeznicom 3 dana
Od Calcutte do Hong Konga, parabrodom 13 dana
Od Hong Konga do Jokohame, parabrodom 6 dana
Od Jokohame do San Francisca parabrodom 22 dana
Od San Francisca do New Yorka, željeznicom 7 dana
Od New Yorka do Londona, parabrodom i željeznicom 9 dana
Ukupno 80 dana
Zašto je Philleas Fogg krenuo na putovanje?
Philleas Fogg nije se okladio zbog novca, već zbog svog uvjerenja da je to moguće. Naime gospoda s kojom je igrao bila su uvjerena da je Philleas Fogg luđak kad se okladio, ali on se okladio da bi obranio čast sebe i svoje točnosti. Na put je krenuo samo sa jednom torbom u kojoj je bilo 20 tisuća funti. Kupovao je putem te matematički skakao sa vlakova na parabrode i obrnuto. Zahvaljujući svojoj točnosti, hrabrosti i velikom srcu, s putovanja se vratio na vrijeme, dobio okladu od 20000 funti te spasio jednu ženu, s kojom se kasnije i vjenčao .
„Tako je Philleas Fogg dobio okladu . Što je dobio tim putovanjem? Što je donio s puta? Netko će reći ništa! Ništa osim mile žene kojoj je zahvalan što se osjeća najsretnijim čovjekom na svijetu! Doista, nije li i za manje od toga vrijedno putovati oko svijeta?“
(source: lektire.us)
PUSTOLOVINE SHERLOCKA HOLMESA
Sir Arthur Conan Dolye je rođen u Edinburghu 22. svibnja 1859. godine. Njegova majka, Mary, bila je iz poznate Irske obitelji Percy, koja se prvi put spominje davno, u Irskoj povijesti. Tada još mlađahnom Arthuru pričane su stare priče o obitelji njegove majke što ga je potaklo da kasnije napiše svjetski poznate i priznate povijesne novele, The White Company, Sir Nigel i Micah Clarke. Arthurova obitelj je bila velika. Bio je jedno od desetero djece. Stanje u obitelji je bilo teško. Njegova majka morala je prehraniti desetero djece s £240 godišnje, koje je dobivala od svog muža Charlesa koji je živio neambiciozan život u civilnoj službi. Nekoliko godina kasnije Arthurov otac gubi posao, i počinje tražiti utjehu u alkoholu. Očev problem Arthur opisuje u autobiografiji «Sjećanja i pustolovine» (Memories and Adventures). Osnovnu naobrazbu je stekao u školi u Edinburghu, daljnju naobrazbu stječe u jezuitskim školama u Engleskoj i Europi. Nakon tog vraća se u Edinburgh i tamo studira medicinu. Da bi pomogao majci i svojoj braći, zaposlio se na više mjesta kao asistent. Radio je na brodovima koji su imali odredišta Greenland, čak i zapadnu Afriku. Ubrzo slijedi i njegovo najpoznatije, mozemo ga čak i nazvati kultno djelo, Pustolovine Sherlocka Holmesa, koje je pisano u 8 nastavaka (knjiga). Prva knjiga je bila «Grimizna studija» objavljena 1887. godine.
KRATAK SADRŽAJ
PUSTOLOVINA SHERLOCKA HOLMESA
GRIMIZNA STUDIJA – Ovaj kratki roman, objavljen 1887. godine, prvo je djelo Conana Dolylea u kojem se kao glavni lik pojavljuje Sherlock Holmes. Djelo je u javnosti prošlo prilično nezapaženo i u ono vrijeme nitko nije mogao slutiti da njme započinje novi literarni kult. Uz glavnog junaka pojavljuje se i dr Watson, njegov vjerni prijatelj.
ZNAK ČETVORICE – U ovom romanu dr Watson susreće svoju buduću suprugu, Mary Morstan, koja nagovara Sherlocka Holmesa da potraži njezina nestalog oca. Ona svake godine na tajanstven način dobiva po jedan dragulj, a sve vuče podrijetlo iz mračne priče ubojstva i izdaje iz vremena velike pobune u Indiji. TAJNA BOSKOMSKE DOLINE
BASKERVILSKI PAS
DOLINA STRAHA – U provincijskom mjestu događa se brutalno ubojstvo. Sherlock Holmes prihvaća se slučaja iza kojeg se krije neumoljiva ruka njegova velikog suparnika profesora Moriartyja. Priča nas odvodi u prošlost, u rudarski predio SAD-a u kojemu tajno udruženje terorizira mjesno stanovništvo. Tom se teroru suprotstavlja jedan čovjek – i suzbija ga.
LAVLJA GRIVA – Zbirka ovih pripovjedaka razlikuje se od ostalih po tome što je dr Watson priča u prvom licu. Kao i uvijek, i ovdje trijumfira Holmesova pomalo apstraktna, naučna metoda, kojoj, kao prijatna protuteža «pomaže» jednostavnost i zdrav razum njegova prijatelja Watsona, a ponekad i rutinski posao službene policije.
SREBRNA ZVIJEZDA – Detektiv nastavlja borbu protiv kriminalca Moriartyja, a radnja poslijednje pripovjetke vodi nas u Švicarsku. U borbi između dvojice starih neprijatelja Holmes pada u duboki ponor. Jeli to njegov kraj? Zar junaci ikad umiru?
NENASTANJENA KUĆA – Nakon tragičnog Holmesova pada u Reichenbachu u Švicarskoj, izgledalo je kao da je slavni detektiv nestao zauvijek. Međutim, publika je tražila svog ljubimca i Doyleu nije preostalo ništa drugo nego da ga oživi. I tako je detektiv «uskrsnuo iz mrtvih» da bi u nizu izvanrednih slučajeva ponovo dokazao svoje umjeće.
UBOJSTVO U DVORCU – Ovih nekoliko pripovjedaka pripada zbirci «Povratak Sherlocka Holmesa» koju je autor napisao na zahtjev publike razočarane «smrću» junaka u švicarskim brdima iz zbirke «Memoari Sherlocka Holmesa» (naš naslov: «Srebrna zvijezda»). I tako se borba protiv kriminala nastavlja u novim uzbudljivim pustolovinama.
LIKOVI
U djelima susrećemo glavnog junaka Sherlocka Holmesa i njegovog vjernog prijatelja dr Watsona. Svaka pripovijetka ima svoje negativne likove.
Sherlock Holmes – savršeno osmišljen borac protiv kriminala. Ima pomalno i mistične metode rješavanja slučajeva, u kojima se najviše ističe izvanredna moć zapažanja. Svi njegovi zaključci na prvi pogled izgledaju nemogući i pomalo bizarni, ali se na kraju uvijek sve svodi na Holmesov način rješavanja slučajeva. Tu je i službena policija koja sve obavlja rutinski. U toj rutini Holmes ponekad nalazi nešto korisno, što mu olakšava posao…
Dr Watson – Sherlockov vjerni prijatelj. On je u ovim djelima predstavlja jednostavnost i zdrav razum. Na neki način on je sličan čitateljima, iako je on zapravo taj koji opisuje Sherlockove postupke, jer i on svaki put otkriva nešto novo, i svaki put je još više ispunjen željom za novim slučajevima.
Ova dva lika su zasigurno obilježila svijet kriminalističke literature.
O DJELU:
Djelo spada u romantičarsko razdoblje svjetske književnosti. Tematika je mistično okultna, zbog mističnog ugođaja i pomalo zastrašujućih motiva. Sva djela u zbirci «Pustolovine Sherlocka Holmesa» su prepuna zanimljivog i detaljnog opisivanja. Prvi pisac u svjetskoj književnosti koji je počeo pisati kriminalističke romane je bio E. A. Poe, koji je svojom pjesmom «Gavran» i svojim novelama pokrenuo val pisanja djela sa mistično okultnom tematikom. Uzor kod pisanja Sherlocka Holmesa, Doyle je zasigurno našao u stvaralaštvu E. A. Poea. Nakon toga slijede djela Agathe Christie čiji je glavni lik sličan Holmesu, ali ipak s racionalnijim metodama. Agatha Christie je doživjela velik uspjeh i čak u jednom od svojih djela ismijava Sherlocka Holmesa, međutim Doyleov Sherlock Holmes će uvijek biti zaštitni znak kriminalističkih romana kod publike.
KRATAK SADRŽAJ
PUSTOLOVINA SHERLOCKA HOLMESA
GRIMIZNA STUDIJA – Ovaj kratki roman, objavljen 1887. godine, prvo je djelo Conana Dolylea u kojem se kao glavni lik pojavljuje Sherlock Holmes. Djelo je u javnosti prošlo prilično nezapaženo i u ono vrijeme nitko nije mogao slutiti da njme započinje novi literarni kult. Uz glavnog junaka pojavljuje se i dr Watson, njegov vjerni prijatelj.
ZNAK ČETVORICE – U ovom romanu dr Watson susreće svoju buduću suprugu, Mary Morstan, koja nagovara Sherlocka Holmesa da potraži njezina nestalog oca. Ona svake godine na tajanstven način dobiva po jedan dragulj, a sve vuče podrijetlo iz mračne priče ubojstva i izdaje iz vremena velike pobune u Indiji. TAJNA BOSKOMSKE DOLINE
BASKERVILSKI PAS
DOLINA STRAHA – U provincijskom mjestu događa se brutalno ubojstvo. Sherlock Holmes prihvaća se slučaja iza kojeg se krije neumoljiva ruka njegova velikog suparnika profesora Moriartyja. Priča nas odvodi u prošlost, u rudarski predio SAD-a u kojemu tajno udruženje terorizira mjesno stanovništvo. Tom se teroru suprotstavlja jedan čovjek – i suzbija ga.
LAVLJA GRIVA – Zbirka ovih pripovjedaka razlikuje se od ostalih po tome što je dr Watson priča u prvom licu. Kao i uvijek, i ovdje trijumfira Holmesova pomalo apstraktna, naučna metoda, kojoj, kao prijatna protuteža «pomaže» jednostavnost i zdrav razum njegova prijatelja Watsona, a ponekad i rutinski posao službene policije.
SREBRNA ZVIJEZDA – Detektiv nastavlja borbu protiv kriminalca Moriartyja, a radnja poslijednje pripovjetke vodi nas u Švicarsku. U borbi između dvojice starih neprijatelja Holmes pada u duboki ponor. Jeli to njegov kraj? Zar junaci ikad umiru?
NENASTANJENA KUĆA – Nakon tragičnog Holmesova pada u Reichenbachu u Švicarskoj, izgledalo je kao da je slavni detektiv nestao zauvijek. Međutim, publika je tražila svog ljubimca i Doyleu nije preostalo ništa drugo nego da ga oživi. I tako je detektiv «uskrsnuo iz mrtvih» da bi u nizu izvanrednih slučajeva ponovo dokazao svoje umjeće.
UBOJSTVO U DVORCU – Ovih nekoliko pripovjedaka pripada zbirci «Povratak Sherlocka Holmesa» koju je autor napisao na zahtjev publike razočarane «smrću» junaka u švicarskim brdima iz zbirke «Memoari Sherlocka Holmesa» (naš naslov: «Srebrna zvijezda»). I tako se borba protiv kriminala nastavlja u novim uzbudljivim pustolovinama.
LIKOVI
U djelima susrećemo glavnog junaka Sherlocka Holmesa i njegovog vjernog prijatelja dr Watsona. Svaka pripovijetka ima svoje negativne likove.
Sherlock Holmes – savršeno osmišljen borac protiv kriminala. Ima pomalno i mistične metode rješavanja slučajeva, u kojima se najviše ističe izvanredna moć zapažanja. Svi njegovi zaključci na prvi pogled izgledaju nemogući i pomalo bizarni, ali se na kraju uvijek sve svodi na Holmesov način rješavanja slučajeva. Tu je i službena policija koja sve obavlja rutinski. U toj rutini Holmes ponekad nalazi nešto korisno, što mu olakšava posao…
Dr Watson – Sherlockov vjerni prijatelj. On je u ovim djelima predstavlja jednostavnost i zdrav razum. Na neki način on je sličan čitateljima, iako je on zapravo taj koji opisuje Sherlockove postupke, jer i on svaki put otkriva nešto novo, i svaki put je još više ispunjen željom za novim slučajevima.
Ova dva lika su zasigurno obilježila svijet kriminalističke literature.
O DJELU:
Djelo spada u romantičarsko razdoblje svjetske književnosti. Tematika je mistično okultna, zbog mističnog ugođaja i pomalo zastrašujućih motiva. Sva djela u zbirci «Pustolovine Sherlocka Holmesa» su prepuna zanimljivog i detaljnog opisivanja. Prvi pisac u svjetskoj književnosti koji je počeo pisati kriminalističke romane je bio E. A. Poe, koji je svojom pjesmom «Gavran» i svojim novelama pokrenuo val pisanja djela sa mistično okultnom tematikom. Uzor kod pisanja Sherlocka Holmesa, Doyle je zasigurno našao u stvaralaštvu E. A. Poea. Nakon toga slijede djela Agathe Christie čiji je glavni lik sličan Holmesu, ali ipak s racionalnijim metodama. Agatha Christie je doživjela velik uspjeh i čak u jednom od svojih djela ismijava Sherlocka Holmesa, međutim Doyleov Sherlock Holmes će uvijek biti zaštitni znak kriminalističkih romana kod publike.
Subscribe to:
Posts (Atom)