Ivo Andrić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, rođen je 1892. g. u Dolcu kraj Travnika. Osnovnu školu je polazio u Višegradu a gimnaziju u Sarajevu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, a završava nauke sa doktoratom u Grazu 1923. Još za vrijeme Austro–Ugarske vladavine Andrić se istakao kao jugoslavenski nacionalist pa je bio zbog toga i zatvaran. Poslije prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andrić izbija kao pisac u vrhu jugoslavenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni su u omladinskim listovima i časopisima, kao što su npr. Hrvatski đak, Bosanska vila itd. Ti njegovi prvi radovi izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914. g., te izlaskom knjige Ex Ponto 1918. g. Iza nje izlaze ova djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje: Goja, Razgovor s Gojom. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija, te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku. Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, pored tih slika jednog objektivnog društveno – povijesnog stanja Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenju u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim najboljim umjetničkim djelom. Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, a 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Umro je u Beogradu 1975.
Kratki sadržaj:
Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne kojeg su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove. Dogodilo se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome području. Zbog toga je uhićen i zatvoren u istražni zatvor poznat pod nazivom Prokleta avlija, gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje. U Prokletoj avliji fra Petar upoznaje više ljudi koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. Tu je upravitelj Proklete avlije Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim - židov iz Smirne, pa zatim glavni lik ove pripovijesti, zatvorenik Ćamil-efendija, bogati mali turčin iz Smirne. Mladi Ćamil, sin bogatog turčina i grkinje, odmalena se posvetio nauci te samotnjačkom i asketskom načinu života, koji je osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Ćamil se, naime, zaljubio u kćer malog grčkog trgovca, no ovaj je iz nacionalističko-vjerskih razloga nije htio dati turčinu za ženu nego ju je prisilno udao za grka izvan Smirne. Poslije tog događaja Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se knjigama i posvećuje nauci, pokazujući osobit interes za povijest Turskog Carstva, od kojeg ga specijalno zanima razdoblje Bajazita i Džem sultana. Džem sultan je bio Bajazitov brat kojeg je Bajazit dva puta porazio u bitci za prijestolje. Tada je Džem potražio utočište na otoku Rodu, gdje su vladali kršćanski vitezovi. Od tada počinje odiseja Džema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruke u ruku raznih europskih vladara, pa čak i samog pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine, tj. prijete Bajazitu da će ga pustiti ako ne zadovolji njihove razne zahtjeve. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo to povijesno razdoblje jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru gdje sultan također ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočeništvu. Ćamil je poslan u Prokletu avliju gdje upoznaje fra Petra i ispriča mu život Džem sultana, tvrdeći da je njegov život identičan sa Ćamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. Ćamila iznesu, živa ili mrtva – ne zna se. Fra Petar ga više nikada nije vidio.
O djelu:
Prokleta avlija, oveća pripovijest ili mali roman, objavljena je 1954. godine, devet godina nakon Gospođice, Travničke kronike i Na Drini ćuprija. Za razliku od tih romana okvir događanja Proklete avlije je izvan Bosne, u Carigradu, a s Bosnom ga veže lik fra Petra, bosanskog franjevca, koji je stjecajem okolnosti dospio u najveći carigradski zatvor, nazvan Prokletom avlijom. Djelo je pisano ekavicom te sadrži mnogo arhaizama kako bi što više dočarala situacija onog vremena. Andrić i u svojim drugim djelima, u onima o Bosni, opisuje pripadnike raznih narodnosti. Međutim taj preplet narodnosti događa se u opusu u kojem je Bosna temom, dok se u samoj Prokletoj avliji susreću pripadnici uglavnom azijskih naroda. Pred njima svima fra Petar krije svoje zvanje, pa i pred Ćamilom. Andrić je o Prokletoj avliji, o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju pisao nedvojbeno i na temelju vlastitih iskustava iz robijaških dana u Splitu, Šibeniku i Mariboru tijekom 1914. i 1915. g. Oslikavajući sudbinu Ćamil-efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena.
Carigradska tamnica zvana Prokleta avlija sa svojim simbolički šarenim svijetom spojila je jednog skromnog i smjernog, nedužno optuženog bosanskog fratra i razočaranog, životom otrovanog i fikcijom opsjednutog turskog bogataša. Svijet Proklete avlije, koja kroz svoju tjeskobnu utrobu propušta sve vrste ljudskih grijeha i poroka, čija je nepregledna raznolikost pomno nadgledana zastrašujućim očima Latifage Karađoza, jasan je i vrlo čitljiv. Kao i u samom životu, tako i u Prokletoj avliji ne nedostaje grijeha svih vrsta, ali i u njoj često ima teških tragedija nevinih stradalnika. I Avlija se bez prestanka puni i prazni, a nikada se ne primjećuje višak ili manjak, a za one koji su otišli ne pita više nitko.
Prokleta avlija svojim iznimno dojmljivim likovima i njihovim sudbinama, svojom gotovo alegorijskom pričom o totalitarizmu putem vida pravde, ispričanom smirenim rečenicama koje su izraz izvanrednoga umijeća pričanja, te unutarnjom dinamikom koja obuhvaća čitavo štivo nedvojbeno je jedno od najboljih ostvarenja u cijelom Andrićevom bogatom književnom djelu.
(source: lektire.us)
No comments:
Post a Comment